Ime je Luna. Prezime Džidić. Tu je i ime ulice i dobar kućni broj, ali kad krene čovjek po katovima, ne nalazi na vratima stanova ni spomenuto ime, ni spomenuto prezime. Pa će nehajno proći pored stana koji na ulaznim vratima, tamo gdje je inače pločica s prezimenom, ima dva kineska slova i nastaviti se penjati, dok ga odozdo ne zazove – Luna.

– Ma je li to na kineskom piše da tu živi Luna!? Što zapravo piše na vratima!? – pitamo.

– Ha, ha! Piše tofu – na to će Luna.

Tofu! Kada je prijateljicu iz Kine zamolila da joj na vratima nešto napiše, vodila se ona s tim da Luna kadikad radi tofu. Zapravo i najjednostavnije rečeno, radi Luna svašta. Nalik je kakvoj glavici crvenog luka, pa kako koji sloj oguliš, eto novoga, još sadržajnijeg i intrigantnijeg. Nas je na vrata Luni Džidić, magistri eksperimentalne biologije, doveo onaj medijski spomen njenih botaničkih tura Zagrebom. A opet, nije li logičnije s onom kojoj na vratima piše tofu razgovor početi od njenog gastrobloga u kojem promovira zdravu prehranu. Ili početi priču s keramikom, sa šalicama i tanjurima koje sama izrađuje te nudi kroz svoj brend Plavetna, a sve zato jer je htjela imati lijepe tanjure i šalice!?

– Eksperimentalni biolog, interes za botaniku, izrada keramike, izrada nakita, gastroblog Sunberry Jam s receptima i savjetima o zdravoj veganskoj hrani. Kad priča uopće počinje!? Bit će od djetinjstva!? – velimo Luni.

A ona se, dakako, smije. Jer, Luna je uvijek dobre volje.

– Biljke su me oduvijek zanimale. Otkad pamtim sebe obožavam biljke, stalno sam nešto brala, stalno sakupljala i biljke, i bube, i guštere – kazuje Luna.

Kulinarsko umijeće

Veganski blog

Doduše, prvo je upisala studij arhitekture, studirala godinu dana i premda joj je, kako kaže, bilo lijepo, shvatila je da to nije ono čime bi se dugoročno bavila.

– Shvatila sam da je to biologija, pa je upisala i završila – veli Luna.

I bavila se biljkama, ali je usput i bojala tkanine bojama što bi ih dobila iz biljaka, ili radila prirodnu kozmetiku.

– Još na fakultetu sam prešla na prirodnu kozmetiku. Sve sam sama počela raditi. A dok sam studirala, prešla sam i na zdravu hranu, pa pokrenula blog i počela pisati recepte – veli Luna.

Taj se blog, reklo bi se, slučajno dogodio. Jer, kad god bi kuhala, kad bi joj prijatelji došli na ručak ili večeru, svidjelo bi im se nešto i tražili bi recept. A kako recepti nisu posve obični i kako je u njima i datula, i oraha, i kakaovih zrna, imalo se tu što pisati.

– Skužila sam da mi je jednostavnije pokrenut blog. Blog je tako skup svih recepata koje sam im dugovala – smješka se Luna.

Zdrava namirnica i veganstvo. Nekako smo navikli da se u to krene kad ti se meso zamjeri, no kod Lune to nije slučaj. Ona je jednostavno u jednom trenu odlučila živjeti zdravije tako što će se hraniti zdravije.

– Ja ni ne mislim da je meso najvažnija stvar koju sam izbacila iz prehrane, premda je blog postao popularan jer je veganski i jer je veganstvo postalo popularno. Međutim, nemam ništa protiv niti jedenja mesa, niti ribe, niti životinjskih proizvoda. Jednostavno sam to prestala jesti jer mi tijelo nije te namirnice tražilo. Ono najvažnije je da sam izbacila šećer, brašno, rafinirano ulje, odnosno sve proizvode koji su prerađeni. Sve što se može kupiti u dućanu da ima etiketu i popis sastojaka, a zapakirano je u plastiku, meni više nije pasalo – pojašnjava Luna.

Samo zdravo i prirodno

Pala na zube

A trgovina joj je doslovno kraj kuće.

– Ništa mi ne znači. Ne znam jesam li ikada u njoj bila – smije se Luna.

Opskrbljuje se na tržnicama, kupuje rinfuzno i domaće, jer cjelovitih proizvoda koje preferira ima i domaćih. A počelo je, što se zdravlja tiče, tako da se ispočetka poput cijelog svijeta jednostavno navikavala na to da je katkad boli trbuh, katkad glava. Mislila je, normalno je to, recimo alergija na pelud duga nekoliko mjeseci. A onda se u sve upetljao jedan automobil!

– Vozila sam bicikl, auto me udario, pala sam na glavu i sva se porazbijala. Najgore od svega je bilo to što sam pala na zube. Svi su zubari samo o implantatima govorili, ako se do sada zubi nisu pričvrstili i neće, plašili me njihovim sivilom. Preko noći sam promijenila prehranu, izbacila šećer, brašno, ulje i zube – kaže Luna.

Zubi koji su bukvalno visjeli o koncu su se čudesno oporavili, a nestali su i ostali manji zdravstveni problemi za koje, kako kaže, nije ni znala da su rješivi. Zapravo, kazat će Luna da do tada nije ni znala da čovjek može biti tako dobrog zdravlja. Ima od te zgode i godina, o zdravoj prehrani se tada puno više govorilo nego što se prakticirala. Uvijek je tu i onaj argument tvrdokorna življa da je skup taj prelazak na prehranu u kojoj je mlijeko zobeno, a brašno pirovo. Ne slaže se s tim Luna, kaže skupo je ako sve kupuješ u skupim biotrgovinama, a to se ne mora.

– Skuplje je ako kupuješ ne znam kakve čokolade, nareske… Kad čovjek jede cjelovitu hranu, nešto što nije rafinirano, od manje količine hrane se najede više – tvrdi Luna.

Njen blog je nakon fakulteta vodi ravno u restoran!

– Nisam stigla ni promisliti da li bi radila posao u struci, a već sam odmah našla posao u restoranu, jednom od prvih veganskih na našoj obali – kaže Luna.

Poslala je životopis iz fore, i dobila posao. Plašili su je bližnji da kuhati doma i kuhati u restoranu nije isto.

– Bilo je teško i naporno, radiš sedam dana u tjednu, nekad i po 12 sati, ali nije bilo toliko strašno da ne bih sve i ponovila – veli Luna.

Šalimo se dok pretpostavljamo kako je najgore bilo što se u kuhinjama priča, barem za onu koja voli biljke koje mahom šute.

-Ha, ha! Mala je bila kuhinja, bilo nas je samo troje, a ni ne stigne se od posla pričati – na to će Luna.

Puder od jordanske gline

Odlazak u Norvešku

Dva restorana u Hrvatskoj, a onda posao u etabliranom restoranu u Norveškoj.

– To je bilo super, puno humanije iskustvo nego u Hrvatskoj. Ne mislim pritom na bilo kakvu krivnju nekog chefa, već na to da se u hrvatskom ugostiteljstvu radi previše sati u danu, da nema slobodnih dana, da se iscrpiš. Gore imaš slobodne dane, imaš radno vrijeme od točno osam sati, a ako imaš koji sat viška, ulogiraš se u kompjutor pa ti se to ekstra broji i plaća. Organizacijski je bolje. Na istu veličinu restorana u Norveškoj je bilo triput više radnika – priča Luna.

Pitamo je koliko joj je znanje što ga je stekla na fakultetu pomoglo u kuhinji.

– Dosta! Zato što je veganska prehrana dosta specifična ako se nastoji ići od nule pa da se iz namirnice izvuče sve što se može, u smislu teksture, boje, okusa… – ističe Luna.

Pa priča o algama koje služe da se dobije žele iz hrane. Ili o biljkama koje imaju škrob u sebi pa služe da se dobije rastezljiva tekstura.

– Neke biljke mijenjanju boju ovisno o kiselosti otopine u kojoj se nalaze. Pomogne ako znate treba li neke sjemenke namakati prije kuhanja, ili ih valja dehidrirati. Svašta se može raditi – priča Luna.

Biljka, sve se čini, bukvalno može sve i svašta. Onako kako, recimo, može biljka što se zove leptirov grašak. Nju je Luna vidjela još kad je šetala po Tajlandu kao turist, pa ju je našla tamo na tržnici, kupila i počela od nje raditi roza pića i plave torte, u doba kad se u Hrvatskoj leptirova graška nije imalo gdje nabaviti. A da ga je prepoznala uz cestu i tu naviku da istražuje što se s biljkama može, dao joj je fakultet. Danas joj je gastroblog i kreiranje jelovnika zapravo forte. Time se ponajviše bavi jer i tržište to traži. Slagala je Luna i jelovnike za restorane, recepte za neke od brendova zdrave hrane, sama i fotografira hranu, što svoju, što tuđu. Koliko uopće veganskih blogerica ima i jesu li jedna drugoj zdrava konkurencija!?

– Zdrava konkurencija, bar u mom tom krugu veganskih blogerica. Cure su sve super – veli.

– Cure su super. Gdje su momci!? – pitamo.

– Ja u svom krugu nemam puno food blogera, ali ima ih. A što se veganskih blogera tiče, znam jednog dečka. Vjerojatno je to zato što se još uvijek radi o novoj sceni kod nas. A što se cura tiče, to što radimo u istoj niši samo nam je motivacija da se međusobno podupiremo – ističe Luna.

Ostaje zamoliti je da nam pokuša u nekoliko rečenica sažeti kakva je onda njena prehrana, što je to što propagira.

– Cjelovitu prehranu koja ljudskom tijelu daje nutrijente koji su mu potrebni da se obnavlja i ostane zdravo, ili da dođe do zdravlja. Jer, ljudsko tijelo se obnavlja svake sekunde našeg postojanja, nove stanice nastaju i trebamo ih iz nečeg izgraditi. Stoga je ono što zagovaram bloganjem i receptima da bi ljudi trebali jesti ono što je prava hrana za čovjeka i što nam može dati tu mogućnost da budemo zdravi – sumira Luna.

Spoj nespojivog

Biljke u prehrani smo, reklo bi se, koliko-toliko apsolvirali. Ajmo sad na botaničke ture koje Luna radi po narudžbi. I tu je, međutim, tjeraju da spaja naoko nespojivo, recimo glazbu i botaniku! Ili da kroz turu objašnjava kakve su to biljke što žive u centru Zagreba pa vire kroz pukotine zidova!?

– Flora zidova u gradu Zagrebu bila je tema mog diplomskog rada. Kad sam imala obranu diplomskog rada, sjećam se da mi je jedna bliska osoba rekla kako ne razumije taj poriv da se proučavaju biljke na zidovima. Imala sam dojam da nekom tko nije biolog to nije posebno zanimljivo, da bi se na kraju pokazalo da ljudi to obožavaju. Zanima ih toliko da meni dan danas to bude mali šok – iskreno će Luna.

E da, izgleda da su ljudi gladni znanja o biljkama.

– U svoje ture uklopim i to za što se biljka može koristiti, za što je ljekovita, je li jestiva, gdje ju se da ubrati izvan grada, dam recept koji uključuje biljke – priča Luna.

Biljke koje idu kroz zidove. Ima li onda onih što bukvalno idu glavom kroza zid!?

– Glavom kroza zid ide pajasen. On je invazivan, među najinvazivnijim vrstama koje imamo u Hrvatskoj. Doslovno će glavom kroz zid, razbit ga, jer ima podzemnu stabljiku što čvrsto raste i jako korijenje – uči Luna.

Pajasen, očito, nije za poželjeti ga. No, ima li kakva biljka što ide kroz zidove a da je za poželjeti je barem zbog ljepote!?

– Ima ljubičica, tako slatka i tako nježna, a lako se zasijava u zidovima – veli na to Luna.

Nije tura, dakako, obrađivala samo floru zagrebačkih zidova, išlo se i na Savski nasip te u podnožje Sljemena gdje su biljke puno manje čudo, taman da Lunu pitamo nervira li je trava koja još nije po gradu pokošena onako kako, navodno, puk nervira?

– Mene ne – slatko se nasmijala Luna.

A biljnih vrsta je u Zagrebu poprilično, veli. U samom centru ih je našla ona preko 180, a to hoće reći da ih je u gradu, šire od centra, i više. Uglavnom, Luna je jedan od rijetkih, ako ne i jedina, koja kroz Zagreb vodi botaničke ture, za sada najčešće u sklopu nekih događanja, makar je poprilično onih koje bi i da su češće.

A opet, kako će bit češće kad se Luna mora posvetiti i keramici, keramičkim šalicama i tanjurima, u čijoj izradi se i opet koristi biljem.

– Ne ide ni keramika bez biljaka – smije se Luna.

Kako? Recimo tako da se biljke prvo spali do pepela, pa se od pepela napravi glazura. Nosi nam tako Luna dvije male šalice da opipamo razliku u teksturi glazure od drva i glazure napravljene od pepela od cigarete. Jedna je grublja, druga finija i glatka, obje zavodljive. A tu je i tanjur na kojem je glazura od pepela drveta kojim su njen otac, inače aikido učitelj, i njegovi aikido kolege grijali prostor za vježbanje.

– Oni su našli posječeno drvo i bilo im je žao da propadne, pa su ga uzeli sebi za grijanje. Grijalo ih je cijelu zimu, da bi ja uzela pepeo i iskoristila ga za glazuru. Kao da se zatvorio neki krug – veli Luna.

Ugodno i čitljivo

Bome i jest, i valjda to tako bude kad se živi u skladu s prirodom i vlastitim bićem. Inače, interes za keramiku i izradu keramičkih predmeta brenda Plavetna dogodio se onog trena kada je Luni valjalo stilizirati hranu za njen gastroblog.

– Htjela sam hranu staviti u nešto lijepo i nešto posebno. Imala sam malo specifične zahtjeve, nisam željele da izgleda previše generički, htjela sam da sve izgleda malo više umjetnički…. I onda sam počela raditi svoje posuđe – sumira Luna.

Pa su boje neutralne i prirodne, jer je hrana prirodna.

– A i ne volim baš previše boje. Volim da bude ugodno i čitljivo – smije se Luna.

Ugodno i čitljivo! To je ono što se provlači zapravo kroz sve što Luna radi. Recimo nakit što ga izrađuje od mjedi. Reći će ona: “Bilo je to poluslučajno.”

– Poluslučajno!? – velimo.

– Ha, ha! Zato što poželim nešto i onda to moram i napraviti. Tako sve u mene bude: hoću nešto, imam specifičnu želju kako bi da to izgleda, ne da mi se tražiti ili ne uspijem to naći i onda si napravim – kazuje Luna.

Pa je tako u jednom trenu poželjele nositi nakit, kontemplirala kakav bi trebao biti, pokušala ga takvog i naći, ali ga nije bilo za kupiti, pa ga je krenula raditi. U kuću se uselio mali nakovanj, plamenik, hrpa metala… Isprva je nakit radila samo za sebe, za svoj gušt i potrebe, ali kad su je krenule žene zaustavljati na ulici da bi je pitale gdje ga je nabavila, bilo je jasno da mu je mjesto na stranici Plavetna. Sve nas to vraća pitanju čime se Luna zapravo trenutno bavi i koliko je tu struke!?

– Sve što radim je spoj moje struke i gastronomije, moje struke i umjetnosti. Kroz sve se provlači moja struka, botanika koju najviše volim u biologiji i koju jako puno apliciram u svemu što radim – veli Luna.

Pa kad ode u prirodu, ona žlicom kopa glinu, iz Jordana ga je, primjerice, nosila. Vidjela je Luna svijeta, reklo bi se. Radila je i živjela u Norveškoj, volontirala u Engleskoj, živjela u Portugalu gdje se strukom bavila, taman da je pitamo ima li neka obećana zemlja što se biljaka, gline, keramike tiče. Čini se, naime, novinaru kako je za naše prilike Lunina priča još uvijek ona kojoj se uglavnom čudimo.

– Postoji publika, ima je makar živjela u nekom balonu pa mi se čini da nas ima i više nego li nas uistinu ima, koje to zanima. Drago mi je što sam uspjela skupiti dobre ljude oko sebe koji vole konzumirati ono što radim – na to će Luna.

Keramika s potpisom Plavetna

Ni zavisti, ni zlovolje

Čini se sve tako logično, baš koliko se čini neobično da Luna ne ratuje ni s kim onako kako u pravilu s neistomišljenicima križarski ratuju gastroaktivisti. Ona bukvalno protiv nikog nema ništa i poštuje svačiji izbor.

– Odakle tolika dobrohotnost!? – pitamo je u čudu.

– Tako se osjećam bolje – smije se Luna.

– Ne vidim televizor negdje…. – primjećujemo.

– Nemam ga – veli Luna.

Hm, možda je i to dio recepta što ga ona ipak drugima daje svojim životom. Primjerice, trudi se Luna čim češće meditirati da u nje ne bi bilo ni zavisti ni zlovolje, a sve zato što je uvjerena da će i drugi imati benefita od čovjeka koji je namirio svoje potrebe, koji je dobar prema svojoj okolini i koji je sretan.

– A mene čini sretnom i komad gline kad ga imam u rukama – iskreno će Luna.

Stoga je odgovor na pitanje što bi voljela da joj donese budućnost, prilično jednostavan.

– Sve ovo, samo još bolje. Zato što svake godine vidim napredak i to mi je motiv da nastavim dalje. Hoću se baviti svime čime se i sada bavim, samo još više – kaže Luna.

I smije se, baš kao što se smije dok nam demonstrira kako metal tali, ili dok u zrak baca tortilje od pira da bi ih delicijom učinila s fermentiranim sirom napravljenim od indijskih oraščića i suncokretovih sjemenki. A za desert krema od datula, kakaovih zrna i indijskih oraščića. Tamna da lako bude prihvatiti Lunino mišljenje da neće čovjek uništiti ovaj planet jer se priroda zna brzo oporaviti od svega. Jedino bismo morali paziti da ne zaribamo sami sebe tim gradskim sivilom. Šuma, zrak, boje, tu i tamo ne mora stalno, i dobra volja. Nije to mit, jer Luni, evo, uspijeva.