Ljubav obično percipiramo kao spontani, nasumični i neukrotivi fenomen. No, zaljubljivanje nije ni spontano ni nasumično jer je u velikoj mjeri pod našom kontrolom.

Zaljubimo se tek kada smo spremni i pripremljeni za romantičnu vezu. Naša odluka o tome u koga ćemo se zaljubiti nije proizvoljna pa će vrlo obrazovane osobe rijetko se zaljubiti u nekoga tko to nije, a vrlo bogati rijetko će odabrati siromašne partnere, piše YourTango.

Ljubav također nije trenutna već raste postupno, zbog čega lako možemo prekinuti novu romansu u njezinim ranim fazama, dok je prekid dugotrajne veze puno teže kontrolirati. No, može li se sjeme ljubavi stvoriti umjetno?

Drugim riječima, možemo li nekoga navesti da se zaljubi u laboratoriju?

Istraživanja pokazuju dva ključna faktora koja utječu na to da netko razvije osjećaj ljubavi prema vama: predanost i samopouzdanje.

1. Predanost

Godine 1997. Arthur Aron i njegovi kolege tvrdili su da su upravo to i uspjeli. U članku objavljenom u Journal of Personality and Social Psychology, opisali su laboratorijski eksperiment u kojem su neznanci u roku od 45 minuta razvili osjećaje zaljubljenosti.

Svaki par ulazio je u laboratorij različitim ulazom i sjedio jedan nasuprot drugome. Zatim su morali odgovoriti na 36 pitanja koja su postajala sve intimnija, od “želiš li postati slavan?” do “kada si se posljednji put rasplakao pred nekim?”

U drugoj fazi eksperimenta, ispitanici su četiri minute mirno gledali jedno drugo u oči. Aron i njegov tim usporedili su ovu eksperimentalnu skupinu s kontrolnom skupinom, u kojoj su parovi također sudjelovali u 45-minutnim susretima, ali su mogli slobodno razgovarati, prenosi YourTango.

Parovi iz eksperimentalne skupine izvijestili su o snažnijim osjećajima bliskosti i intime; jedan je par čak stupio u brak šest mjeseci nakon eksperimenta. Što je Aronovu metodu učinilo tako učinkovitom u stvaranju bliskosti, intime i na kraju ljubavi?

Mehanizam koji izaziva ove osjećaje može se sažeti u dvije riječi: predanost i samopouzdanje.

Kada dvije osobe razmjenjuju intimne informacije, događaju se dvije stvari. Prvo, osoba koja otkriva detalje daje primatelju moć koja bi se mogla upotrijebiti protiv nje, posebno kada se otkrivaju informacije koje se inače ne bi dijelile s neznancem.

Ta moć u rukama primatelja potiče osobu koja se otvara da uloži dodatni trud kako bi pridobila simpatije partnera. Otvorenost služi kao vrsta “jamstva” predanosti, stvaranja veće šanse da veza uspije, što podiže razinu predanosti s obje strane.

Takva predanost ključna je za uspjeh ranih veza. Većina spojeva ne preraste u ozbiljnu vezu ne zbog nedostatka kompatibilnosti, već zbog nedostatka predanosti. Bez predanosti, čak i savršen par osuđen je na neuspjeh.

Čak ni brakovi sklopljeni “na dogovor”, gdje se parovi vjenčaju nekoliko dana nakon prvog susreta, nisu manje stabilni od ljubavnih brakova. Ljubav se razvija nakon braka jer su partneri predani njezinom ostvarivanju.

2. Samopouzdanje

Drugi ključni faktor u Aronuovom eksperimentu bio je samopouzdanje jer velik dio zaljubljivanja uključuje i zaljubljivanje u samoga sebe.

Visoko samopouzdanje nije nužno za vezu, ali svakako pomaže. Studije Američkog psihološkog udruženja pokazale su da zdrava veza može povećati samopouzdanje, a ljubav oblikuje našu samosvijest i jača povjerenje u društvene vještine potrebne za održavanje romantične veze, prenosi YourTango.

Potreba za stalnim potvrđivanjem tih vještina ima evolucijski značaj. Kada “uspijemo” na spoju, osjećamo snagu; kada ne uspijemo, frustrirani smo. To nas motivira da razvijamo svoje romantične vještine, bez kojih reprodukcija postaje manje vjerojatna, što naši geni “nikako ne vole”.

Razmjena intimnih informacija podiže samopouzdanje primatelja, primjerice: “Ako mi partner otkriva svoje najintimnije tajne, to znači da dobro upravljam odnosima”.

Taj osjećaj samopouzdanja ne samo da nas čini sretnima, već nas i privlači partneru koji nas tako čini.

U Aronovom eksperimentu ispitanike su uputili da otkrivaju intimne informacije o sebi. Njihovo otkrivanje ne bi trebalo utjecati na vještine primatelja, ali kao u većini laboratorijskih eksperimenta, sudionici percipiraju interakciju kao autentičnu, što im daje osjećaj zasluge za partnerovu otvorenost.

Aronov eksperiment pruža vrijedan uvid s primjenom daleko izvan laboratorija. Otvorenost nije uvijek jednostavna jer može otkriti naše slabosti i učiniti nas ranjivima, ali na kraju jača veze.