Trebala je to biti sasvim obična (da ne kažemo dosadna) vijest o otvaranju novog staklarskog prostora na adresi Drivenik 7a, odnosno preseljenju staklarske radionice iz Bribira u Drivenik. No, kako to često biva, nepredvidiva stvarčica prepuna raznih neočekivanih zgoda i nezgoda, a koja se život zove, još nas uvijek može iznenaditi i povremeno oduševiti. Srećom, ovoga puta iznenađenje je bilo pozitivno, možemo reći – pomalo čak i nevjerojatno. Vlastite oči uvjerile su se u nesvakidašnju, ali nepobitnu činjenicu – mali Drivenik dom je staklarske radionice “Thabitha’s Glass Emporium”, radionice čija je vlasnica Londončanka s prebivalištem u Vinodolu, radionice koja zapošljava čak 10 vinodolskih žena i u kojoj marljive ruke s ljubavlju proizvode unikatne staklene rukotvorine i umotvorine koje svoje kupce pronalaze u svakom kutku kugle zemaljske!

Skladan prostor ispunjen mirom

Prije samog ulaska u staklarsku radionicu sustiže nas i prva impresija. Pogled na vanjsko okruženje, drveće, jesenje lišće, netaknutu prirodu praćenu šumom vjetra. Prizor koji čovjeka postepeno priprema na idući korak, ostavljajući u nutrini osjećaj mira, poštovanja, ljepote. Doživljeni osjećaji ne gube se ulaskom u radionicu, dapače, preljevaju se na minimalistički, ali skladno uređen interijer radionice. Prostor je ispunjen staklenim predmetima, točnije ukrasima svih boja i oblika. Vrata svojeg novog raja otvara nam nasmješena Thabitha Burrill, glavna akterica naše današnje priče. Oko nje fokusirane, usredotočene žene, duhom i tijelom potpuno predane poslu kojim se bave. Upoznavanje, prve spontane riječi i rečenice, kava, razgledavanje, pojašnjenja. Prvo pitanje koje se mota po glavi i na koje nastojimo dobiti odgovor glasi – tko je Thabitha Burrill i kako je odlučila iz velikog Londona stići, ni manje ni više, nego upravo u Drivenik? Thabitha pojašnjava kako je prvi puta u Hrvatsku stigla na nagovor muža, točnije, on ima prijatelje u Kraljevici, pa su tako godinama kod njih dolazili na ljetovanje, sve dok jednoga dana suprug nije odlučio uložiti novac u gradnju kuće u Hrvatskoj. Plan je bio u nju povremeno doći i provoditi ondje godišnje odmore.
– Malo pomalo, dok se kuća gradila, naprosto sam se zaljubila u mjesto i upitala supruga: “Zašto se jednostavno ne doselimo ovdje? On se složio i tako je sve počelo. Došli smo u Hrvatsku kada su nam djeca bila mala, odnosno kada su, po engleskim zakonima trebala krenuti u školu. U Engleskoj djeca kreću u školu s četiri godine, a ovdje sa sedam, što je i nama i djeci dobro došlo. Postepeno su me kupili ljudi, sunce, priroda, usporeniji način života i predivan pogled na more. Nedostaje mi jedino kineska hrana, govori nam Thabitha koja već skoro pet godina živi u Vinodolu te nadodaje da joj je zbog te činjenice pomalo neugodno što još uvijek nije naučila hrvatski jezik.

Velika odgovornost i još veća ljubav

– Moje zaposlenice znaju jako dobro engleski jezik, ali želja mi je, zbog sebe, naučiti pričati i na hrvatskom jeziku. Dosta sam zaposlena i jednostavno nikako ne uspjevam uhvatiti vremena da se malo ozbiljnije prihvatim učenja jezika. Veliki sam radnik i radim svih sedam dana u tjednu. Obično ustajem svako jutro u 5:30, onda pregledavam mailove koji pretežito dolaze od naših američkih i engleskih kupaca, da bih nakon toga radila sve do 22 sata navečer. Velika je odgovornost skrbiti za svoje zaposlenike, osigurati im pristojnu plaću svakog mjeseca… Zbog toga jednostavno moram puno raditi, tako sam si naprosto posložila stvari, ali to sam htjela i ne mogu reći da mi posao teško pada, govori nam Thabitha Burrill.
Nakon što smo saznali kako je Thabitha došla u Hrvatsku, sljedeći logičan potez bio je vratiti se na temu onoga zbog čega smo uopće došli – temu stakla. Ali, zašto baš staklo? Pitali smo Thabithu kako je uopće došla na ideju baviti se tako nečime, odnosno, odakle stiže motivacija i inspiracija za započeti proizvodnju staklenih ukrasa i nakita.
– Kada sam se s mužem i djecom doselila u Hrvatsku, htjela sam se baviti nečim što je kreativno. Oduvijek sam bila kreativna i voljela sam izrađivati stvari od različitih medija. Prvo sam pomislila da bih mogla početi izrađivati mozaike, ali za jedan mozaik je potrebno jako puno vremena, stoga je zapravo gotovo pa nemoguće pretvoriti izradu mozaika u izvor prihoda. Tražila sam druge mogućnosti i sjetila se stakla. Kada sam ga otkrila, bilo je to kao da sam se odmah zaljubila. Obožavam raditi sa staklom! Ideja mi je bila, za početak u Crikvenici otvoriti mali dućanćić sa staklenim suvenirima, u kojemu bih imala radionice za turiste o radu sa staklom. Tako sam provela prvo ljeto i shvatila da tu baš i nema zarade. Nakon tog ljeta sam započela s izradom murrini stakla i tako je krenulo, kaže Thabitha.

Svjetski unikatni oblici

Kao što saznasmo, murrini staklo nije potpuno isto što i murano staklo. Naime, murano staklo dolazi s istoimenog otoka u blizini Venecije, dok se murrini staklo uvozi iz SAD-a. Postoje i razlike u samom načinu izrade, primjerice, murrini staklo nastaje uranjanjem u tzv. vruće kupelji, što nije slučaj i s murano staklom. Izrada murrini stakla ponešto je jednostavnija, ali i jeftinija, s obzirom na to da murrini staklo iziskuje manje opreme potrebne za njegovu izradu. Ipak, Thabitha’s Grass Emporium, odnosno Thabithina staklarska radionica specifična je po tome što vinodolske žene izrađuju staklene oblike koje druge staklarske proizvodnje tog tipa ne izrađuju. Tako nam Thabitha pokazuje svoje šarene proizvode i pojašnjava proizvodni proces, za kojeg je potrebno konstantno se usavšavati, educirati i napredovati, što u tehničkom smislu, što u kreativno – umjetničkom.
– Osnovni, tradicionalni oblik murrini stakla jesu ovakvaki štapići sastavljeni od koncentričnih krugova. Poliježu se stakla različitih boja i povlače te na taj način nastaje osnovni uzorak. Većina ljudi upravo na taj način proizvodi murrini staklo i prodaje ga. Ja sam pak dobila ideju da napravim nešto malo drugačije, da osmislim različite oblike murrini stakla i prodajem ga hobistima, odnosno ljudima koji vole ukrase i nakit od stakla. Primjerice, prvo smo započeli s izradom staklenih štapića čiji presjek ima jednostavnije oblike poput cvijeta ili zvijezde. Postepeno smo prešli na sve složenije oblike, kao što su, primjerice, morski konjići. Oni su trenutno hit i jako su popularni. Moram reći da nitko drugi na svijetu ne radi takve oblike, po tom smo pitanju potpuno unikatni, ističe Thabitha Burrill, ali i nadodaje da svaki dan nastoji postići da njezina proizvodnja raste i dodatno napreduje.

Staklo se može reciklirati

Što se samog proizvodnog procesa tiče, naša novinarska ekipa prisustvovala je i demonstraciji izrade čudesnih staklenih oblika. Antonia Deželin pokazala nam je izradu samih staklenih niti/štapića, za koju je specifično grijanje u vitrografskim pećima na čak 830 stupnjeva. Staklo se grije sve dok ne postane tekuće, a potom se ono cijeđenjem izvlači u niti ili štapove, ovisno o tome što umjetnik koji radi sa staklom preferira. Sandra Butorac Antonić pokazala nam je pak taljenje stakla na plameniku, koje se potom stavlja u posebne kalupe, da bi u konačnici izradila staklo u obliku leptirova krila. Sa zaštitnim naočalama na licu i potpunom mirnoćom Sandra nam govori kako je uopće započela njezina suradnja s Thabithom.
– Upoznale smo se jednoga dana na plaži sasvim slučajno. Počele smo pričati, da bi napokon shvatile da smo zapravo susjede. Imala sam iskustva u proizvodnji nakita, ali sa staklom nikada prije nisam radila. Thabitha me zamolila da dođem u njezinu radionicu i pogledam čime se ona ondje bavi. I tako je počelo. Jako sam brzo pohvatala posao i naučila što trebam raditi, ali i dalje puno učim i zajedno s Thabithom smišljam kako bismo mogli obogatiti našu ponudu. Kod stakla me fascinira to što ga je moguće ponovo upotrijebiti, odnosno reciklirati, tako da ostatke nikada ne bacamo i uvijek iznova smišljamo načine kako staklo ponovno iskoristiti i nove ideje začete u glavi pretočiti u konkretno djelo, govori nam Sandra Butorac Antonić. I doista, da je ideja beskonačno, ponajprije je vidljivo iz mnogobrojnih uzoraka i oblika kojima staklarska radionica obiluje. Tu su stakleni plamenovi, sjenice, ribice, a Thabitha, Sandra i ostale zaposlenice upravo razmišljaju o kreaciji prigodnih božićnih staklenih ukrasa.

Međunarodno tržište

Što se cijena njihovih proizvoda tiče, one se kreću od 7,40 eura pa na više. Cijena prvenstveno ovisi o tome prodaje li se staklo po gramima, uncama, štapovima… Kako Thabitha pojašnjava, sama proizvodnja je skupa, skupa je oprema i sirovina, stoga su i proizvodi skupi, ali i dalje jeftiniji od drugih na tržištu. Kao što rekosmo, proizvodi koje marljive vinodolske žene predano izrađuju, svoje kupce pronalaze diljem svijeta. Proizvode najčešće izvoze u Sjedinjene Američke Države i Englesku, ali i u Kanadu, Japan, Novi Zeland i druge države. Kao što Sandra kaže, kupce imaju na svakom kontinentu, a u šali će reći kako im je nedavno stigla jedna ponuda čak i iz Zagreba. U prijevodu, u Hrvatskoj ovakav vid proizvodnje staklenih ukrasa i nakita još uvijek ne pronalazi svoje kupce, već su oni pretežito strani hobisti, ljubitelji staklenih umjetnina, kao i strani veletrgovci. U budućnosti Thabitha nastoji u svojoj staklarskoj radioni priređivati prezentacije izložaka, prezentacije rada na plameniku i druge radionice za odrasle, djecu i mlade.
– U budućnosti želimo organizirati učestale radionice na kojima će svatko moći doći, napraviti si što god želi, bilo ukras za kuću, bilo poklon za svojeg prijatelja ili nakit za sebe. Izrađujemo i predmete od staklenog praha, a nastojimo pokrenuti i proizvodnju proizvoda nastalih puhanjem stakla. U svakom slučaju, mislim da staklo pruža neograničene mogućnosti. Staklo je izvrstan materijal i izvrstan medij za rad koji prolazi kroz različita stanja i ponašanja na različitim temperaturama. Kod proizvodnje stakla trebate imati veliko znanje, puno strpljenja i ljubavi. Često treba paziti na molekule, paziti da staklo ne pukne, zato je ono posebno i potrebno je potpuno mu se posvetiti. Ono što mi ovdje radimo uistinu je fantastično i unikatno, ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelome svijetu. Zbog toga bih voljela kada bi nam radionice o kojima razmišljamo postale učestala praksa. Željela bih da nam što više ljudi dođe, a mi ih onda upoznamo s onime što radimo, zaključuje Thabitha Burrill, Londončanka s prebivalištem u Vinodolu.