Umjetnost i botanika na prvi pogled možda djeluju kao udaljena područja, no u radu Lucije-Marie Fatović oni se stapaju u skladnu i jedinstvenu cjelinu. Njezin Herbarij studio izrastao je iz osobne fascinacije biljkama, ali i iz filozofskog promišljanja uloge prirode u ljudskom životu i kulturi.

Kroz prešane biljne kompozicije Fatović stvara estetske prizore koji krase interijere, ali i otvara prostor za razmišljanje o prolaznosti, ljepoti nesavršenosti i nužnosti očuvanja prirodnog nasljeđa. Herbariji koje oblikuje ističu kulturnu i ekološku vrijednost bilja, pretvarajući ih u estetske zapise o prolaznosti, mijeni godišnjih doba i čovjekovoj povezanosti s prirodom.

Upravo takav spoj filozofije, umjetnosti i prirode predstavila je zagrebačkoj publici na festivalu InDizajn, gdje je do 5. listopada njezin rad prvi put bio izložen široj javnosti.

INSPIRACIJA IZ DALMACIJE

Herbarij studio izrastao je iz vaše osobne fascinacije biljkama – možete li opisati ključni trenutak u kojem se rodila ideja da hobi preraste u umjetničko-botanički projekt?

– Ključni moment je zapravo bila želja da ih učinim vidljivima i dostupnima. Svi znamo da su herbariji u službi znanosti i da svoje mjesto imaju u zbirkama i arhivima. Ono što je mene potaknulo je zapravo da im ponudim još jednu ulogu i mogućnost da budu vizualno primijećeni, a to je da krase interijere.

Svakako je doprinio i afinitet prema područjima filozofije umjetnosti i kulture te estetike kojima sam studiozno prilazila, a s kojima sam se susretala kroz studij filozofije.

Malo koji filozof nema svoj vrt pa se tako i u mom vrtu rađala ideja te se cijeli umjetničko-botanički projekt počeo lagano slagati i dobivati vizure. Paralelno sam istraživala i područja u kojima obitavam pa sam nailazila na zanimljive podatke o počecima botanike u Dalmaciji i povezivala vlastiti rad i podneblje.

Ono što me ugodno iznenadilo jest da osim imena dijelim i ljubav prema flori s prvom hrvatskom botaničarkom, samoukom prirodoslovkom Marijom Selebem de Cattani, koja je djelovala na području Zadra i koja je izrađivala lijepe slike u obliku posjetnica i čestitki.

Često naglašavate važnost starinskih i pomalo zaboravljenih vrsta – koje biljke vam je najvažnije sačuvati od zaborava i zašto baš njih smatrate nositeljicama kulturnog i ekološkog identiteta?

– Prije nego odgovorim na ovo pitanje voljela bih naglasiti kako je Hrvatska po bioraznolikosti jedna od najbogatijih zemalja u Europi. Kod nas raste više biljnih vrsta nego u Njemačkoj i Francuskoj zajedno.

Trideset posto teritorija nam je pod zaštitom. Pazite, to je ogromno bogatstvo, a s obzirom na to da smo geografski malena zemlja, to prirodno nasljeđe koje smo sasvim slučajno naslijedili dužni smo očuvati i njegovati.

Njega i briga za drugoga i drugo je ono što nam danas nedostaje. Zbog svega ovog navedenog biljke još više vrijednosno prepoznajem, a danas gdje je prirodni svijet ozbiljno ugrožen bilo kakva angažiranost je hvale vrijedna.

Ta činjenica me je zapravo potaknula da očuvam biljke u formi estetskog herbarija koje bi krasile prostore u kojem čovjek obitava. Vidim ih kao nositeljice kulture upravo zato što su stoljećima poticale, a potiču i dalje znanstvenike, filozofe, umjetnike na istraživanje i rad.

Mnogo je biljaka koje nastojim ‘’uhvatiti’’, ali evo uzela bih za primjer autohtoni dalmatinski buhač iz kojega je naš slavni nobelovac Lavoslav Ružička ekstrahirao strukturu piretrina te dokazao njegovu učinkovitost kao prirodnog insekticida.

S obzirom na to da biljke koje prešam dolaze iz mog vrta, isto tako koristim priliku napomenuti da biljke po prirodi općenito beremo odgovorno, a strogo zaštićene biljke samo pristojno pozdravimo i blago im se naklonimo.

LJEPOTA NESAVRŠENOSTI

Proces prešanja i sušenja biljaka donosi niz tehničkih i estetskih izazova – od gubitka boje do lomljivosti – kako izgleda vaša borba s tim nesavršenostima i gdje u njima pronalazite ljepotu?

– Istina, taj proces je zaista niz izazova jer prilikom prešanja i sušenja određeni materijal ipak propadne najčešće zbog prekomjerne vlage, zbog toga postupak i zahtijeva redovno provjeravanje i izmjenu upojnih papira.

Osim toga, kada je materijal spreman za uporabu, kao što ste rekli, on postaje lomljiv i to je nešto s čime vi rukujete i stvarate. Upravo ta lomljivost mene fascinira jer je ključna za nastanak svake herbarij slike. Lomljivost nosi u sebi vrijednost, opire se savršenosti i u sebi pokazuje daleko veću snagu. Isto vrijedi i za boju.

Mislim da je veći problem što danas čovjek poprilično samouvjereno ne preispituje savršenstvo i »uspjeh« već omagljen njima gubi kompas i hrli im u zagrljaj kao očajnik ne bi li mu te iste nadoknadile vlastitu nedostatnost i prazninu koju svaki pojedinac nosi.

Jer kad se savršenost i uspjeh toliko silovito ganjaju vi postajete njihovim žrtvama, uvijek nezadovoljni, a oni nikad dosegnuti. Sreća je što život ne trpi nezrelost i napuhanost pa servira svoje i nadigra svakog. Zato osobno u tim »nesavršenostima« i »neuspjesima« vidim život, izmjenu, nepredvidljivost i ljepotu.

U herbarijskim radovima uvijek se osjeća i priča o vremenu – kako prolaznost i promjene godišnjih doba oblikuju vašu estetiku i izbor biljaka?

– Tako je, oni su nam neki podsjetnik na vrijeme koje smo nekad imali, a sada ga više nemamo. Također su poput uspomena, nose u sebi patinu, ali i poetičnost. Podsjećaju nas na vlastitu krhkost koja se neumoljivo opire i ustraje ostavljajući ipak za sobom malen, ali vrijedan trag.

Doživljavam ih kao nijeme učitelje koji govore mnogo, tišina puno više otkriva nego li buka. Ako se dovoljno otvorimo, tj. dozvolimo da nas slika oblikuje i ostavi utisak, smatram da je učinjen dovoljan korak. Prolaznost je nešto što je neminovno, sve se stalno mijenja – »Sve se slama, sve se opet slaže, vječno se gradi ista kuća bitka.

Sve se rastaje i sve se opet sastaje; vječno je sebi vjeran krug bitka«, rekao je Nietzsche. Ali zbog te konstantne izmjene i vlastite konačnosti dužni smo djelovati. To je ono što nas čini drugačijim od ostalih živih bića.

Osobno me izmjena godišnjih doba raduje. Proljeće i ljeto je intenzivno vrijeme cvatnje i branja, to je skupljanje materijala (i tu je izbor zaista bogat i plodonosan), kako bih mogla raditi tijekom godine, a rezultat toga su živopisnije i bogatije slike.

Međutim, zaista volim i jesen i zimu, iako je tada najmanje materijala za branje, ali meni baš taj period oskudnosti izaziva volju za radom. Vidim ljepotu i impuls u naoko hladnoj i beživotnoj zimi gdje je sve u mirovanju.

POPUT SLAGALICE

U kojoj mjeri biljni materijal koji koristite diktira konačnu formu rada? Dogodi li se da vas biljka iznenadi oblikom ili bojom i natjera da promijenite cijeli koncept?

– Biljni materijal svakako diktira konačnu formu jer u momentu kako se osušio takav se i koristi, dakle ne može ga se ispravljati. Sukladno tome prilagođavam mu se na način slaganja i preslagivanja – nešto vrlo slično slaganju puzzli, vrtite razne kombinacije dok ne sjedne. Često one mene iznenade po bilo kojem pitanju, od toga da nekad ne odluče cvjetati do toga da ih ne mogu uklopiti onako kako sam zamislila pa moram posve mijenjati koncept i vidjeti gdje me vodi. Ali opet to je nekako za očekivati, suludo bi bilo i vrlo nelogično misliti da će biti drugačije.

Publika ponekad percipira suhe biljke kao »mrtve« – kako svojim radovima uspijevate prenijeti osjećaj da je riječ o živom, dinamičnom procesu i ispričati drugačiju priču?

– Točno, suhe biljke jesu »mrtve«, međutim baš zato što su »mrtve« želim istaknuti da je to nešto što je prirodno jer ljudska narav zazire od smrtnosti koja je zapravo uvijek prisutna poput sjene, ona je tu. E sad, što možemo izvući iz sveprisutne smrtnosti?

Možemo izvući život, a što ga intenzivnije, autentičnije i radosnije živimo znači da stvaramo i gradimo zdravi odnos kojeg danas prijeko nedostaje. Herbariji osim što krase prostor vrijedan su i trajan podsjetnik na istovremenu krhkost, ali i snagu života. Jer život je niz izmjena, dinamičan proces – zato herbarije vidim kao podsjetnike na život vrijedan življenja.

NIŠTA BEZ SPONTANOSTI

Koliko prostora ostavljate za intuiciju i spontanost, a koliko se oslanjate na planiranje i preciznu pripremu u radu?

– Izvrsno pitanje. Ovdje bih se odmah referirala na Ernsta Cassirera, njemačkog filozofa kulture koji je iznio oštru i preciznu kritiku prema estetskim teorijama koje nastoje tumačiti umjetnost analogijama preuzetih iz nekakvih nepovezanih i nesređenih sfera, kao što su snovi, opijenost, zanesenjaštvo, kaos.

Takvim romantičarskim pogledom jasno se dokida ono glavno, jer pjesnik, kako kaže, može našim najskrivenijim osjećajima dati određen oblik, a to je moguće zato što je njegovo djelo jasno organizirano i artikulirano bez obzira na to što je predmet njegova stvaranja naoko iracionalan i neizreciv. Dakle, ne postoji dobro djelo u kojem nema spontanosti, reda i rada.

Kad radite na projektima za klijente, koliko ste spremni kompromitirati vlastitu viziju, a u kojim situacijama biste projekt radije odbili nego ga prilagodili očekivanjima?

– Do sad u radu sam najčešće imala slobodne ruke. S time da volim ipak propitati prema čemu naginju kako bih imala neke određene smjernice. Rekla bih da se kroz dobar dijalog dođe do zajedničke točke.

S obzirom na to da slike radim s materijalom iz vlastite herbarij zbirke, naravno da ne posjedujem sve vrste biljaka, stoga, primjerice, kad dobijem upit za izradu slike s nekom određenom biljkom koju ja ipak nemam, tada u takvim situacijama odmah jasno iznesem da izrada slike neće biti moguća.

Baš prilikom izrade jedne slike koju su učenici htjeli pokloniti razredniku za kraj godine rekli su mi da bi oni htjeli list ginka koji bi predstavljao razrednika.

Budući da ga ja nisam imala u svojoj zbirci, ponudila sam im cvijet maćuhice koja je inače simbol misaonog, tal. ‘Viola pensiero’, pa mi se činilo zgodnom zamjenom, na što su oni entuzijastično reagirali. Naravno, to ne mora značiti da bi i u nekoj drugoj situaciji to bilo odobreno.

UČENJE IZ NEUSPJEHA

Koji su vam najveći izazovi u očuvanju identiteta i kvalitete Herbarij studija?

– Rekla bih da je najveći izazov zapravo činjenica da ovisim o vremenskim uvjetima poput suše, ekstremno visokih temperatura, poplava, pojava kasnog mraza, i tako dalje. Tu su i puževi koji obožavaju male sadnice. Sve je to dio posla koji utječe na rast i razvoj biljke.

Isto tako, sav biljni materijal dolazi iz vlastitog vrta te ovisim o onim biljkama koje sam sijala i sadila. Također, vrtlarenje je uvijek eksperimentalno polje i činjenica da što god se sadi/sije ne znači da će i uspjeti.

Često se događa i da se toliko dugo iščekivana cvatnja jednostavno ne dogodi, što znači da ostajem bez materijala za izradu i tek za godinu dana ponavljam postupak jer biljni svijet, kao što znamo, ima svoje cikluse koji se ne mogu ubrzati.

Što želite da ljudi ponesu iz susreta s vašim radovima – kakvu emociju ili poruku o prirodi i njenom očuvanju želite prenijeti?

– Prvenstveno mi je želja da ljudi u ovom dobu narcisizma i egoizma uspiju na moment osvijestiti da smo u čitavom ovom kozmosu vrlo minorni kao vrsta i da bez ostalih živih stvorenja koje smo skloni olako shvatiti i uzeti zdravo za gotovo nas zapravo ne bi bilo.

Ali, bez obzira na lošu klimatsku sliku, treba imati na umu da ostala živa bića imaju puno duži staž na kugli zemaljskoj nego li kompleksni i pompozni čovjek. Također, mislim da ta sveprisutna napuhanost i iskompleksiranost ljudske vrste zapravo samo ogoljuje srž i pokazuje koliko smo emotivno i etički oskudno inteligentni.