Štono bi se reklo, ne bira novinar zadatke, već zadaci biraju njega! I bome, ima ih koji su baš zato dragi i neizbježni. Ova priča, sve se čini, počinje davno, prije par desetaka godina, kada jedna posve obična obitelj za svog podstanarskog staža mijenja stanova i stanova, ali ne i dobar običaj da uvijek pred tim stanovima raste smokva i da se barem jedan susjed zove Marko.

Godine su prošle, djeca su otišla zidati svoje živote i uspomene. Onom kojeg je život odveo u metropolu pred stanovima u kojima je živio nije bila smokva, ali se zato, tu negdje u ulici, barem jedan čovjek prezivao Alujević.

Ne čudi stoga što je onomad od svega što je pisalo u članku o »tri vinarke koje su pokorile muški svijet«, vašem novinaru ponajviše upala u oko ona koja se zove Lana Alujević! Em žena u svijetu rezerviranom za muškarce, em joj vino pokori muškarce, em prezime poznato ‘morsko’, a vinograd joj na Plešivici! To se raditi moralo, kad-tad!

Grohotom se smijala Lana Alujević kad smo je nazvali i sve joj ovo ispričali. Mislila je da nas je naputio njezin stric Ognjen, vrsni fotoreporter kojeg pamti i ova novina, ali nas k njoj dovede znatiželja i dobar predosjećaj. Dovede nas u kućicu na brijegu podno koje su trsovi loze.

Dovede nas do jedne od rijetkih koja je maštariju da ima svoj vinograd i vino, u malo vremena realizirala, makar je po struci ekonomistica. I dovede nas u nje, koja se ne libi s lozom razgovarati i gorko plakati kad nevrijeme lozi učini štetu. Ma ajmo mi redom, ako reda može biti, jer kad se Lana Alujević nasmije, tad čovjek u tren zaboravi kojim je putem htio.

Ajmo mi, recimo, od činjenice da je onomad ne pitanje koga bi od poznata svijeta pozvala kući na čašu vina, Lana kazala – ekipu serije »Seinfeld«!
– »Seinfeld«!? – pitamo.
– Hahaha! Obožavam ih! – na to će Lana.
– Pa što bi im ponudili: silvanac, sauvignon ili chardonnay?
– Krenuli bi sa silvancem, a onda chardonnay. Sauvignon ne, to mi je radno vino, domaće – veli Lana.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Gospodin – chardonnay

Zanimljivo je da je Lana svojim vinima i nadimke dala. Silvanac je divljak, chardonnay gospodin.
– Silvanac je divljak. To je moja ljubav. Kad sam kupila vinograd i shvatila da je skoro pola vinograda silvanac, htjela sam ga iščupati van, zato što je sve što sam do tada kušala bilo, barem meni, loše. Pa sam generalizirala, odlučila da ne volim tu sortu. Ali moj prijatelj vinar Krešimir Ivančić mi je rekao: »Daj prvo napravi vino pa ćeš onda vidjeti.« Tako je i bilo, premda sam bila uvjerena da to neće ići. Međutim, kad se rodio silvanac, to je bila ljubav na prvu! Moj divljak – pojašnjava Lana.

Prva napunjena butelja njenog vina tako je bio silvanac. Samo, kako li ga je uspjela napraviti da valja, a prije niti je u vinogradu radila, niti vino pravila!? Smije se Lana, kaže da stvarno nije imala nikakvog iskustva, niti je išta znala o vinogradarstvu i enologiji, podrumarstvu. Pa je počela pomagati u vinogradu, ovom što joj je pred kućom, prije nego li ga je kupila, prije nego li je ondašnji gazda uopće odlučio da će joj prodati vinograd i kuću na brijegu.

– Rekla sam mu: »Mi ćemo se sigurno dogovoriti, to sad i nije bitno, ali dajte mi da budem tu s vama i ljudima koji rade u vinogradu.« Tako je sve počelo. Ja sam vinograd pogledala 20. siječnja 2018. godine, a krajem veljače već sam u njemu radila – priča Lana.

U početku je samo gledala što se radi, a onda i sudjelovala u rezanju, vezivanju. Tek u svibnju je pao dogovor oko cijene i sama prodaja, a to sugerira da je stari vlasnik shvatio da je Lana vinograd zaslužila. Reći će ona, mali je to vinograd, ma bio on mali ili veliki, njoj je u tri godine s njim uspjelo svašta. Lako što je bila treća na izboru vinske kraljice, važnije je da je u čas apostrofirana kao jedna od onih vinarki koje mijenjaju vinsku scenu.

– Mene to iznenađuje, jer mislim da sam što se tiče učenja i znanja, još na početku. Imam još jako puno za učiti i raditi, ali mislim da je svima bilo interesantno to što sam napravila taj, ajmo to tako reći, muški skok. Zanimljivo je ljudima bilo to da se žena odlučila sama kupiti vinograd. I jesam, bila sam u početku sama, ni moji najbliži nisu pomagali, kao da su malo ispitivali teren. A onda su shvatili da sam ozbiljno zagrizla, sada mi cijela obitelj pomaže, sestra, njezin suprug, roditelji – kaže Lana.

Obitelj! Važna je karika ta obitelj koja se dala nagovoriti, za ‘cijenu’ fina ručaka, da s Lanom krene u potragu za vinogradom na posve neuobičajen način. Željna vinograda na Plešivici, a nezadovoljna onim što se uobičajenim oglasnim kanalima nudilo, Lana je u lijepi broj primjeraka isprintala oglas da kupuje vinograd, pa krenula naokolo lijepiti ga po zidovima i rasvjetnim stupovima. I bome, ljudi su se na oglas javljali. No, ovdje priču valja malo vratiti unatrag, do činjenice da se Lana rodila i živi u Zagrebu, da je prava Zagrepčanaka, ali su joj korijeni posve dalmatinski.

– Imala sam u početku totalno drugu zamisao. Htjela sam vinograd napraviti na Drveniku Velom gdje mi mama ima zemlju, saditi tribidrag. Sve sam lijepo osmislila, ali nerealno, jer nisam imala blage veze što to znači, da moraš biti u vinogradu, da moraš raditi. Ja sam zamislila samo taj konačni proizvod – priznaje Lana.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Ženski strojevi

Vinari su joj zato objasnili što je čeka.
– Krenuli su me od svega odgovarati i na tome sam im zahvalna. Možda bi nekome sa strane to djelovalo i bezobrazno, grubo, ali nije, samo su mi htjeli objasniti što zapravo znači to što želim. I sada me ljudi često pitaju bih li što mijenjala kad bih mogla, bih li ipak odustala. Ma kakvi! Žao mi je što nisam počela i ranije – bez imalo dvojbi će Lana.

A nije da je kolege nisu ‘plašili’ na razne načine, od onoga da će morati kušati vino i ranom zorom (što laiku sa strane i ne zvuči loše op. a.), do pitanja kako će se nositi s teškim fizičkim poslovima, s brentačom na leđima, s košnjom…

– Zato sam i kupila sve male strojeve, ‘ženske’, hahaha, i onda je super kad dođu veliki vinari i gledaju tu malu prešu, male bačve, male prskalice. Sve je minijaturno – smije se Lana.
Pamti te dane i bolno rame, ‘sredila’ je, kaže, i leđa.
– I opet ne žalite ništa!? – pitamo.
– Ma kakvi! – i opet će rezolutno Lana.

Tako to valjda bude s ljubavima koje se grade od malena, bukvalno od malena. Kaže, njeni su baš vinska obitelj, koja je uživala i uživa u vinu.
– Kako su mama i tata radili, ja sam provodila vrijeme s bakom i dedom. A oni su pili vino i nakon ručka bi uživali u vinu i siru. I pričali su na talijanskom kad su htjeli da ih ja ne razumijem. Pa sam sebi rekla: »Kad odrastem, i ja ću piti vino i pričati talijanski.« Haha – prisjeća se Lana koja je, uzgred budi rečeno, talijanski naučila.

Inače, Lanin djed je Žarko Alujević Feđa, čovjek koji je među ostalim projektirao podmornice, vodio Brodarski institut, bio osnivač planinarskog doma Glavica. Što se pak vina tiče, kako je odrastala, tako je i istraživala, išla po vinskim školama, ali sve će to danas ona nazvati amaterizmom, nekim bazičnim upoznavanjem s vinom. Odluka da se učini veliki skok i kupi vinograd, kad već toliko vino voli, pala je na – Pelješcu!

– Svašta sam razmišljala, svakakvih ideja je bilo, sugerirali su mi, recimo, da se zaposlim u vinoteci. Ali, dok sam hodala po vinogradima na Pelješcu i razgovarala s vinarima, osjećala sam toplinu u trbuhu. I rekla sam prijateljici: »Meni se to svaki put događa kad sam u vinogradu. Pa zar nije onda logično da imam svoj!?« Baš smo se kupali kod Korta Katarine, kad sam joj rekla: »Znaš šta, kupit ću vinograd!« Haha – prisjeća se Lana.

Došla je doma, sve ispričala tati i mami, ne znajući kakva će biti reakcija.

– Mislila sam, bit’ će »dosta više s tvojim idejama«, međutim tata je odmah otvorio bocu vina, a mama rekla da će mi prepisati što god hoću! Stvarno su bili uz mene od prve sekunde, što mi je nevjerojatno. Ali, to je moja obitelj. Tata je u jednom trenutku rekao: »Vidi kako sam ja sretan, jedna kćer mi ima vinograd, a druga pjeva. Ne može bolje!« – smije se Lana.

Monolozi s lozom

Elem, lako se zapričati s Lanom Alujević, da smo tek nakon pola sat osvijestili da je uz nju njen Edo Mujkić koji taman otvara butelju silvanca. Pitamo Lanu kako bi svog divljaka reklamirala. Misli se ona tren, a onda veli: »Vino iza kojeg stoji žena i ljubav!«

– Kad sam u vinogradu, nema mi veće ljubavi. Baš osjećam ljubav i toplinu. Ljeti, kada počne cvat, kada se stvarno sve raspupa, meni suze cure. Dok sam bila sama, često bih i pričala s lozom, ne shvaćajući da ljudi hodaju po cesti. A ja bih monologe vodila, hahaha. Pa bih se pravila da je tu netko s kim pričam – smije se Lana.

Pitamo je što priča lozi!?
– Tješim je, uvijek, pogotovo pred nevrijeme. Govorim joj da će sve biti u redu. Znam da sad ispadam luda, ali najgore mi je kad vidim da dolazi nevrijeme – kaže Lana.
Pamti ona teške oblake koji na sreću nisu donijeli tuču, ali i one kojima se nije dalo pobjeći.
– Jednom je iz Zagreba dolazila tuča. Gledala sam taj oblak kako dolazi. Temperatura je pala za deset stupnjeva, a ja sam se sklonila u podrum i ronila suze. Međutim, vjetar je promijenio smjer i oblak je otišao prema Karlovcu gdje je pala tuča veličine jajeta. Da je palo tu… Ubije vinograd – priča Lana.
Drugi put je zato komadiće leda osjetila na svojoj koži.
– Taman smo prijateljica i ja poprskale cijeli vinograd. Ubile se od posla i onako mrtve umorne sjele, kad vidim oblak. A prognoza je bila dobra!? I krene tuča. Gledaš i ne možeš ništa. Nije bila velika, komadići leda, ali ako je boljelo mene, kako neće biljku. Užas. Emotivna sam, koliko god mi svi govorili da prestanem, da se ne nerviram, jer od toga ne živim i jer mi je ovo ‘samo’ ozbiljan hobi. Ali, kad je to ljubav, onda je to tako – kazuje Lana.

A gdje je ljubavi, ima i odricanja. Lana Alujević, vidi se to, gradska je cura. Bilo je i onih koji su joj govorili da joj je pametnije kupiti koji par cipela negoli vinograd. Jer, dok su prijateljice vani, ona je u vinogradu, dok se drugi poslije posla odmaraju, ona nakon svog posla u TetraPaku ide u vinograd, a navečer kad se ide van, ona ide leći jer je umorna od posla u vinogradu. I nije joj ni malo žao. Nije joj žao, kao što joj nije žao što se othrvala savjetima da za početak otkupi grožđe pa vidi kako joj ide.

– Svima sam rekla: ja ili ću po svom, ili nikako. Ili od početka do kraja, ili neću uopće. Ali, znala sam da hoću, jer je želja bila tolika da sam morala probati, pa ako i ne uspijem, nema veze. Ali, morala sam probati – veli Lana.

Oglasi su se lijepili naokolo u prosincu 2017. godine. Plešivica se digla na noge, svi su pričali o curi koja traži sebi vinograd. A ova kućica i ovaj vinograd njoj su odmah zapali za oko. Trebalo je samo čovjeka nagovoriti da to ipak proda, a onda u kredit i u vinograd. I uspjelo joj je. Jer, kako kaže Edo, dovoljno je da se Lana nasmije. Samo, je li Plešivica, kraj nadaleko poznat po dobrim vinima i vinarima, bila spremna za vinarku!?

Reći će na to Lana da tu žene rade u vinogradima, većina njih, jer su ili supruge vinara, ili nasljednice, ali istina jest da nisu poput nje same. Njoj to što je žena u vinogradu zapravo niti pomaže, niti odmaže, pa ako će neki s dozom omalovažavanja primijetiti ženu u vinogradu, drugi će joj biti podrška cijeneći njezin trud, volju, snagu.

I kada je prva boca došla na stol, Lana je, jamačno već pogađate, plakala.

– Hahaha! Taj trenutak stavljanja butelje na stol… U pravu ste, plakala sam! Čak i tata. Svi smo bili izvan sebe – kazuje Lana.
Butelja je odmah imala etiketu s feniksom – pticom koja se ni iz čega diže u nebesa, božićnu crvenu, kako blagdanskom ručku i priliči. Taman da se svi zaljube u Lanino vino, pa da butelja, kojih i nema previše, brzo kroz godinu nestaje. Šali se tako Lana, pa veli kako je veliku grešku učinila kad je tati dala ključ od podruma. A opet, ima pravo tata kad u šali kaže da ne može od srama kod drugih vino kupovati kraj kćeri vinarke.

Bit će i šampanjac

Nego, silvanac smo apsolvirali, na red je došao chardonnay, onaj koji odležava u bariku i koji je, kako kaže Lana, baš jedno ozbiljno vino. Gospodin, za posebne prilike. Uravnotežila je Lana u ovom vinu sve, da bude baš onakvo kakvo je i željela. A nama pažnju zaokupiše one ‘suze’ što klize niz čašu kad se u nju vino natoči. Suze, jamačno i brojem i elegancijom posve nalik onima što ih je Lana isplakala, što od tuge kad grdi oblak naleti, što od radosti kad se prva butelja stavila na stol. Vino od suza! To ne može biti loše.

Lana Alujević kupila je vinograd i napravila vino koje se razgrabi u trenu. Nije 300-tinjak boca puno i otišlo bi toga još da ih je i više. No, za sada je sve to hobi i bit će sigurno još neko vrijeme, premda jednom možda sve izraste i u nešto više. Žurbi tu nema mjesta. Uostalom, ni vino Lana ne požuruje, već veli da ga pusti da samo odradi svoje i odluči kad je spremno. Novinaru ostaje konstatirati kako imati nekog Alujevića blizu uopće nije loše, a onda se nadati da će jednom pisati tekst o tulumima nakon berbe koji su, priča se, povijesnog karaktera. I da, na Plešivici se odnedavno uredno na gradele baca riba.

Pričamo pred kraj posjeta i o onom pjenušcu koji će, nema sumnje, Lana jednom napraviti. A onda pričamo i o vinaru Ljubi Kunoviću od kojeg će, vjerojatno, kupiti grožđa od kojeg će raditi vino za svoje potrebe da pape ne mora okolo vino kupovati.

– Ljubo Kunović je vinar koji je, kad sam bila mala, mom dedi dugi niz godina nosio vino. Deda je umro, to je stalo, a kada sam ja krenula s pričom o vinogradu, baka je rekla kako joj se čini da ima negdje Ljubin broj, pa možda pomogne. Nazvala ga je, došao je, i bilo je k’o da smo se jučer vidjeli – priča Lana.

– Znači, sve se ovo zapravo moralo dogoditi – velimo.
– Da, mislim da je moralo – na to će, sa smiješkom, Lana.