Frutti di mare

Jadranka Lacković priprema izložbu u Dnevnom boravku. Ispričala nam je što možemo očekivati, ali i puno više od toga

Mija Dropuljić

FOTO/Vedran Karuza

FOTO/Vedran Karuza

Svestrana umjetnica Jadranka Lacković ugostila nas je u svom atelju i pokazala najnovije radove uoči nove izložbe.



Je li vam se ikad dogodilo da vam je osoba ostavila pozitivan dojam samo preko jedne jedine fotografije? Da ste promatrajući tu fotografiju skoro pa mogli osjetiti energiju dotične osobe? Meni se to dogodilo kada sam se počela pripremati upravo za ovaj intervju.


U sveznajući Google upisala sam ime umjetnice Jadranke Lacković i prvo otvorila fotografiju na kojoj se nalazi djevojka koja ima nemarno podignutu polupunđu dok je ostatak kose raspušten, izuzetno zanimljiv make up sastavljen od sjajnih kristalića koji stvaraju zaobljenu liniju uz njene obrve, a ono što mi je posebno privuklo pažnju je bio njen osmijeh.


Srčan, iskren i topao u isti tren. Jednostavno sam istog trena htjela upoznati tu jedinstvenu ženu.

Prilika mi se ukazala jedne srijede ujutro kada sam posjetila KIWI, umjetnički coworking space, u kojem između ostalog radi i stvara umjetnica Jadranka Lacković, mnogima poznatija pod imenom ojoMaGico.




Povod moje posjete jest Jadrankina izložba “Frutti di Mare” u riječkom Dnevnom boravku koja će se održati 05. lipnja, a na kojoj će umjetnica izložiti svoje najnovije radove. Ulazim u prostor u trenutku dok naš fotograf Vedran Karuza snima Jadranku koja čim me je ugledala nabacuje široki osmijeh, prilazi mi i pruža ruku. Ah, taj osmijeh…

U priču ulijećemo odmah, bez nepotrebnih suhoparnih rečenica koje pripremaju teren. Jer priča s Jadrankom teče tako glatko, tako srčano, ona vrluda s jedne teme na drugu, a mogao bi je slušati doslovno cijeli dan.


Nismo možda imale cijeli dan na raspolaganju, no kava od sat vremena se ipak produžila na njih par, tijekom kojih nisam samo otkrila Jadrankinu umjetničku svestranost nego mi je, kao novopečenoj Riječanki, pokazala par skrivenih kutaka svog grada.


Naša Mija Dropuljić u razgovoru s Jadrankom Lacković/Foto: Vedran Karuza


U prostoru Kiwija, kojeg je osnovala udruga A.na.nas na čelu s Matkom Kezelom, djeluju i radionice ArtMašine koje je Jadranka pokrenula sa svojim kolegicama Dunjom Tišma i Marijom Kajapi. Kako Jadranka objašnjava nakon završene Akademija primijenjenih umjetnosti i odrađenog stručnog osposobljavanja u kazalištu lutaka, s Dunjom i Marijom je odlučila pokrenuti radionice i tako stvoriti posao kojeg u umjetnosti i nema baš na pretek.


Dok radionice drži u popodnevnim terminima, ostatak vremena koristi coworking prostor kao svoj atelje.

“Na izložbi će biti izložena serija s motivima riba u tehnici grattage koja mi je u posljednje vrijeme izuzetno zanimljiva. Slobodno možemo reći kako u prijevodu to znači grebanje”, najavljuje Jadranka izložbu i odmah mi na licu mjesta pokazuje kako zapravo funkcionira ova slikarska tehnika.

Umjetnica na debeli crni papir nanosi vosak, a sliku stvara na način da struganjem tog istog voska kreira motiv. Ističe kako obožava činjenicu što grattage ne možeš kontrolirati do kraja, što će uvijek biti nekih “prljavih” dijelova slike, onih koji djeluju grubo i nastaju zapravo bez njene izravne želje.

“Upravo mi se sviđa što na neke dijelove zapravo uopće ne možeš utjecati. Recimo, može se dogoditi da na nekom dijelu papira nema dovoljno voska i jednostavno nemaš što sastrugati. I tu nećeš imati željenu liniju. Moraš nekako znati ukomponirati sve elemente u cjelinu.”


jadranka_lackovic

FOTO/Vedran Karuza



Na radovima se proteže motiv riba, Jadrankina najnovija opsesija. Kroz smijeh objašnjava kako je u posljednje vrijeme ljudi znaju pitati kako to da cijeli život slika ribe. Motiv riba se zapravo u njenom umjetničkom opusu pojavljuje tek od studenog prošle godine, a za to je zaslužan boravak na Palmižani.

“Krajem prošle godine mi je jednostavno trebao odmak od svega. Saznala sam da na Palmižani postoji jedna gospođa koja vodi likovne kolonije preko ljeta, a mene je ugostila tijekom ove zime.


Ispostavilo se da je ona sama na tom otoku izvan sezone. Na kraju nas je bilo svega četvero ljudi i dva psa. Bila sam pet tjedana, bilo je uistinu predivno. Plan je bio dovršiti jednu veoma intimnu seriju, no nekako i taj pusti otok nije bio dovoljno pust za to”, započinje priču Jadranka koja je na Palmižanu otišla da se makne od stvarnog, ali i virtualnog svijeta, samo ona, njene misli i njeni radovi.

Tijekom jedne šetnje, a unutar tih tjedana ih je bilo uistinu mnogo, ugledala je na podu na rivi omot sardina i pomislila kako bi mogla početi slikati upravo taj motiv. I tako je rođena Jadrankina trenutna opsesija ribama.

“Volim istrošiti neku temu na način da je iscrtam na svaki mogući način koji postoji. A motiv riba je veoma interesantan i zahvalan. Crtanje jedne ribe je zanimljivo jer ona ima mnogo detalja s kojima se možeš poigrati.


Imaš jedan oblik koji repetiraš i s tom repetacijom dolaziš do neke dinamike. Ako nacrtaš jednu ribu i dalje imaš oko nje podosta posla. Ako je multipliciraš, dobivaš ritam. Imaš ispred sebe jato riba koje ima svoju organsku dinamiku i onda dodaješ oštru grafičku liniju – zanimljiva mi je ta dinamika nečeg fluidnog i nečeg oštrog.”


jadranka_lackovic (

FOTO/Vedran Karuza


Dok sjedimo na kavi Jadranka vadi svoju notes i pokazuje mi svoje najnovije skice. Osim što se trenutno priprema za izložbu, vježba i skice, pogađate, riba za mural  kojeg će u lipnju oslikati u Sisku. Ovaj put su u pitanju riječne ribe jer Jadranka uvijek svoje motive murala prilagođava mjestu na kojem će on osvanuti.

“Uvijek radim nekako iz glave. Recimo sada, iscrtavam četiri vrste riječnih riba. Na taj način usavršavam iscrtavanje pojedinog motiva, no na samom terenu se prepustim stvaralštvu. Kada izrađujem mural, volim na lokaciji biti koji dan ranije, kako bih upila atmosferu, shvatila kakav je prostor u pitanju, koji se ljudi oko njega zadržavaju. Veoma je važno osluškivati”, objasnila je svoj proces stvaranja. 


Njen zadnji mural rijetko tko u Rijeci nije primjetio i, pogađate, i na njemu se nalaze ribe. U pitanju je mural pod nazivom “Poznato mjesto” koji je osvanuo na pročelju zgrade IVEX-a u sklopu projekta Rijeka 2020 te najavljuje Međunarodni festival murala, grafita i street arta koji bi se trebao održati ovog ljeta.

“Uistinu mi je drago što sam s Vladimirom Tomić dobila priliku na tako fantastičnoj lokaciji stvoriti zajednički mural. Sjedila sam danima na klupi kod Mrtvog kanala i promatrala zgradu. Pogled mi je nesvjesno pao na sami kanal u kojem se ugledala ribe. Odlučila sam ih preslikati na pročelje.”

U samo pet dana ovaj umjetnički dvojac je stvorio upečatljiv mural koji će zasigurno postati jedan od urbanih zaštitnih znakova Rijeke. Jadranka je i svoj prvi mural oslikala u svom rodnom gradu, točnije njeno djelo je vidjela većina mladih Riječana. U pitanju je mural koji krasi unutrašnjost popularnog kluba Palach.


“Bezbroj puta mi se dogodilo u Palachu da po prvi put sretnem ljude i oni govore kako im izgledam tako poznato. Na to se uvijek nasmijem jer zapravo malo ljudi zna da sam na tom muralu oslikala svoje autoportrete”, kroz glasni smijeh mi prepričava Jadranka susrete iz kluba.

Od tada do danas je izradila desetak murala diljem Hrvatske, a među najdraže lokacije svakako ubraja Opuzen koji svake godine organizira street art festival Zen Opuzen u sklopu kojeg brojni umjetnici oslikavaju fasade i ulice ovog grada.


jadranka_lackovic

FOTO/Vedran Karuza


Jadranka se okušala i u kostimografiji, analognoj fotografiji, kiparstvu… Mnoge će iznenaditi kako je zapravo kao klinka zamišljala sebe kao arheologinju, bez obzira što nikad nije ispuštala olovku i papir iz ruku i što su je svi zvali Jaca slikarica. Indiana Jones i magični Egipat učinili su svoje. A kako se ova umjetnica pripremala na to da postane arheolog?

“Smiješno je to što sam zapravo izučavala sve te građevine na način da sam imala bilježnicu u kojoj sam ih crtala. U prvom razredu osnovne škole učiteljica je primjetila moj talent te sam uskoro počela pohađati likovni s djecom iz četvrtog razreda.


U petom osnovne me roditelji upisuju u sklopu Talijanske škole u Likovno-istraživački atelje darovitih osnovnoškolaca kojeg sam pohađala do kraja osnovne škole. I to me je u jednu ruku oblikovalo.”

Jadranka ostavlja Indianu Jonesa u filmskoj umjetnosti, iz Egipta uzima i danas joj dragu kombinaciju zlatne i plave boje te upisuje srednju školu Primjenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer industrijski dizajn, nakon čega kao prva generacija upisuje i riječku Akademiju primjenjenih umjetnosti.

“Tijekom svog obrazovanja cijelo vrijeme sam imala razne nove ideje s čime ću se baviti. Prvo sam bila uvjerena da ću biti modna dizajnerica, nakon srednje sam shvatila da industrijski dizajn aposlutno nije za mene.


Onda sam se željela baviti grafikom i unatoč tome što zapravo imam grafički način izražavanja, ni ona nije bila za mene. Okušala sam se i u kostimografiji, radila kao asistentica na jednom kratkom filmu, pa čak i kostime za jednu kazališnu predstavu. Godinu dana sam staž odradila u lutkarskom kazalištu.


Tijekom cijelog tog vremena sam za druge držala razne umjetničke radionice i tada sam shvatila da mi se njihov način održavanja istih ne sviđa. Završila sam staž, shvatila da posla u struci nema pa sam odlučila otvoriti svoj atelje te učiti ljude crtati”, pokušala je Jadranka sumirati svoj ne baš tako jednostavan umjetnički put.


jadranka_lackovic

FOTO/Vedran Karuza


Pet godina nakon, za njezine radionice se traži mjesto više, a zadovoljni polaznici se uvijek žele vratiti po još jednu dozu slikarstva.
Ako je se pita koja joj je na koncu grana umjetnosti ona najdraža, Jadranka odmah odgovara da je to, definitivno, crtanje.


“Uistinu sam svašta isprobala, a od tehnika mi je najdraži ipak grattage. Ta tehnika je, primjerice, slikarstvo, ali kad je pogledaš ona je i dalje crtež, a ne tradicionalno slikanje. Volim je jer na postojećem crnilu grebem i stvaram crtež.”

Dok Jadranka priča, s jedne teme vrluda na drugu, a kroz smijeh objašnjava da je svjesna da je poprilično digresivna – “Kao da u glavi imam par različitih otvorenih tabova koji razmišljaju svaki od nečem drugom.”

“Kada crtam, moram crtati brzo, kako bih stigla zabilježiti sve svoje misli. Ja kad krenem crtati apsolutno ne razmišljam, samo se prepustim”, objašnjava Jadranka.


jadranka_lackovic

FOTO/Vedran Karuza


Da je u njezinom mozgu pregršt fascinantnih ideja, jasno je i kroz njezin stil koji je možda lišen boja. No, zato je uvijek prepun detalja koje nije moguće uočiti na prvu.


Njeni radovi točno proiciraju mapu njenih genijalnih ideja, njenu viziju svijeta koji je bogat, slojevit, koji zove na istraživanje svakog kutka, koliko god on malen bio. Jer u Jadrankinom svijetu svaki kutak skriva zanimljivu priču, istančanu emociju koja čak i ako je negativna je vrijedna iskazivanja.


Ona emocije ne skriva, kako u svojoj umjetnosti, tako i u razgovoru. 


Često promatrači njene radove doživljaju kao vječno pozitivne, no nije rijetkost da se iza njih skrivaju tužne životne priče. Ali Jadranka čak i njih prepričava, možda uz tužan pogled, ali uz široki osmijeh. Onaj osmijeh koji me osvojio preko jedne jedine fotografije, a posve razoružao te srijede na terasi Dnevnog boravka.