Imela je mnogo više od simpatičnog božićnog ukrasa pod kojim se kradu poljupci. Ova neobična biljka, prepoznatljiva po zimzelenim listovima i bijelim bobicama, ima bogatu povijest i vrlo specifičan način rasta. Stoljećima je bila dio mitova, narodnih vjerovanja i medicinskih istraživanja, a njezina simbolika duboko je ukorijenjena u europskoj kulturi, osobito u blagdansko vrijeme.

Različite vrste imele koje poznajemo danas

Imela koja se tijekom Božića najčešće pojavljuje u domovima dolazi uglavnom iz dvije vrste: europske imele (Viscum album) i američke imele (Phoradendron leucarpum). Iako potječu s različitih kontinenata, izgledom su vrlo slične. Obje imaju savitljive zelene stabljike, ovalne listove i sitne cvjetove koji se kasnije pretvaraju u bijele bobice. Te bobice posebno vole ptice, a biljka ostaje zelena tijekom cijele godine, čak i zimi.

Biljka koja raste visoko na drveću

Za razliku od većine biljaka, imela ne raste iz tla, već visoko na granama drveća. Zimi ju je najlakše uočiti jer se ističe na golim granama, često nalikujući ptičjem gnijezdu. Najčešće se pojavljuje na drveću s mekšom korom, poput gloga, lipe, topole ili jabuke. Upravo ta neobična pojava pridonijela je njezinoj mističnoj reputaciji.

Imela kao parazit i potencijalna prijetnja drveću

Imela je takozvani poluparazit. Iako sama proizvodi energiju fotosintezom, vodu i hranjive tvari crpi iz stabla na kojem raste. To čini tako što se svojim korijenjem uvlači u koru domaćina. Kada se na jednom stablu razvije previše imele, ono može oslabiti, početi propadati, pa čak i uginuti. Zato je preporučljivo ukloniti imelu s drveća u dvorištima i voćnjacima kako bi se spriječila dugoročna šteta.

Otrovna biljka koju treba držati podalje od djece i kućnih ljubimaca

Iako izgleda bezazleno, imela je otrovna biljka. Bobice i listovi mogu izazvati zdravstvene tegobe ako se progutaju. Kod ljudi se najčešće javlja želučana nelagoda, dok kod kućnih ljubimaca, poput pasa i mačaka, mogu nastati ozbiljniji simptomi poput povraćanja, proljeva, problema s disanjem ili usporenog rada srca. Teža trovanja uglavnom se bilježe kod životinja koje konzumiraju veće količine, no imelu je ipak najbolje držati izvan dosega djece i životinja.

Ljekovita svojstva unatoč otrovnosti

Zanimljivo je da, unatoč otrovnosti, imela ima i potencijalno ljekovita svojstva. Poznata je po protuupalnom i antioksidativnom djelovanju, a u suvremenoj medicini istražuje se njezina primjena u potpornoj terapiji kod određenih vrsta raka te u jačanju imunološkog sustava. Također se ispituje njezin blagi sedativni učinak i moguća primjena kod poremećaja središnjeg živčanog sustava.

Običaj ljubljenja pod imelom

Običaj ljubljenja pod imelom potječe iz Europe, najvjerojatnije iz Engleske ili Skandinavije, još u 16. stoljeću. Prema tadašnjim vjerovanjima, djevojka koja bi stajala ispod imele nije smjela odbiti poljubac, a vjerovalo se i da će ostati neudana ako se to ne dogodi. Danas je taj običaj simbol dobre zabave, ljubavi i blagdanske topline, a imela se vješa kao znak sreće i dobre volje.

Imela u mitologiji i simbolici

Prije nego što je postala romantični božićni simbol, imela je imala važno mjesto u mitologiji starih naroda. Grcima, Rimljanima, Keltima i nordijskim narodima bila je simbol života, nade i plodnosti. Budući da ostaje zelena i tijekom zime, kada većina biljaka odumire, smatrala se čudesnom i gotovo nadnaravnom. Upravo zbog toga povezuje se s mirom, ljubavlju, srećom i zaštitom.

Imela je biljka kontrasta: istovremeno parazit i simbol života, otrovna i potencijalno ljekovita, jednostavna na prvi pogled, a bogata značenjem. Upravo ta slojevitost čini je jednom od najzanimljivijih biljaka božićnog razdoblja.