Sjetite se samo koliko radosti je u nama kao malim ljudima proizvodilo crtanje, risanje, bojanje… Sad, zamislite koliko je lijepo kad vam je to – posao!

Razgovarali smo s Donatom Krznarić Milić, inače akademskom slikaricom koja je svoj poziv pronašla upravo u ilustraciji. Njeno ime možda vam zvuči poznato, a to je vjerojatno zato jer ste ga zamijetili na koricama slikovnica, kutijama puzzla, društvenih igara…

Umjetničko ime joj je Little Donata, jer, kako nam je ispričala, iz djetinjstva pamti slikovnice i crtiće koji su u njoj stvarali osjećaj topline.

“Uvijek sam voljela bajke i priče. Kao dijete sam uživala u slikovnicama i odrastajući, ostala mi je bliska ta dječja estetika. Svakako je to i bijeg od svijeta u kojem se dešavaju ne tako lijepe stvari, pa se u svojim radovima volim osvrtati na nostalgiju prošlih vremena.

Kad odrastemo, izgubimo se u svakodnevnici i obavezama i tako vrlo često zaboravimo na onu djetinju fascinaciju sa svijetom. Kad crtam, podjednako crtam i za odrasle i za djecu. Odrasli su ti koji će odabrati slikovnicu da čitaju djetetu ili kupiti print i staviti ga u dječju sobu. Ako uspijem staviti osmjeh na lice i malima i velikima, nitko sretniji od mene.

Mislim da nam je svima danas to jako potrebno u ovom ludom svijetu“, komentira Donata, dodavši da joj nema ljepšeg komplimenta od onoga kad netko kaže da ne može zaključiti radi li se o novom ili starom radu, jer ga/ju podsjeća na djetinjstvo.

Akademski život

Nakon završene gimnazije, upisala je smjer slikarstvo na Akademiji Likovnih Umjetnosti, tada jedinoj u Hrvatskoj, a nakon nekoliko pokušaja prijemnih ispita, napokon je došlo “njeno vrijeme”.

Po završetku školovanja, uslijedio je šok, priča nam ilustratorica, jer je stvarni svijet bio dijametralno suprotan u smislu sigurnosti koju je pružala akademija.

“Radila sam razne poslove koji baš i nisu imali veze sa slikarstvom. Nekoliko godina sam podučavala crtanje, radila sam i s djecom i penzionerima, a i onima koji su se željeli upisati na Akademiju ili arhitekturu i dizajn. Nekako sam uz svoje učenike ponovo s guštom počela crtati i tu se malo po malo rodila ideja kako bi se mogla baviti ilustracijom.

Prvo sam krenula ručno oslikavati tanjure, a onda sam malo po malo pustila kist i olovku i počela učiti digitalnu ilustraciju. Tu mi se otvorio cijeli jedan novi svijet i shvatila sam da je to medij koji me najviše zanima”, govori nam.

Sve kreće od ideje

Donata nam govori da je zajedničko svim njenim radovima to da nastoji postići bezvremenost, odnosno da svaki pojedini rad u sebi nosi malo nostalgije uz tek dašak kiča!

Upitali smo Donatu kako za nju izgleda tipičan proces stvaranja te kako izgleda put od ideje do gotove ilustracije.

“Uvijek krećem od ideje u glavi, pa ju tako i razradim – kao neku mentalnu skicu koju pokušam prenijeti ponekad na papir s olovkom, ali češće digitalno.

U početku su to jako ružne skice nastale na brzinu, pa tek toga dolazi crtež i boja. Ponekad nemam strpljenja, pa odmah krenem s bojom, ali onda ide teže, jer ako u bazi nije dobar crtež, onda cijela stvar ne funkcionira najbolje, pa se vratim opet na crtež i doradim ga do kraja”, priča nam ilustratorica.

Istaknula je pritom da postoje trenuci kad čitav proces potraje, pa se neke ilustracije rađaju dosta dugo sa puno preinaka, no ima i onih koje nacrta iz prve bez mnogo razmišljanja.

“To su najčešće one koje su mi najdraže”, otkriva nam.

Ilustracije za puzzle!

Upitali smo Donatu postoji li neki omiljen projekt na kojem je radila, na što nam je kazala da su joj svi radovi na poseban način dragi srcu, no ispričala nam je o jednom specifičnom, koji je ove godine izradila za danski brand puzzli, Penny Puzzle.

“To mi je prvi projekt koji sam radila za vanjsko tržište. Nema većeg veselja kad me netko zamoli da crtam patuljke i još mi plati za to”, sretno će Donata.

Ispričala nam je da su to jedne od ilustracija s najviše detalja, pa se tako na jednoj nalazi više od 60 likova!

Osim toga, doznali smo da se Donata, i sama bivajući mamom jedne curice, posebno voli odazvati na projekte koji imaju humanitarnu ili društveno angažiranu notu.

Doznajemo da je prvi projekt na kojem je sudjelovala bio “I ja sam tu” u organizaciji Rotary Cluba Rijeka Novi Val, a radi se o projektu koji se bavio dječjim pravima. Naša sugovornica ilustrirala je priču koju je napisala Sanja Lujić Pirc, a priča se bavi dječjim pravom na školovanje.

“Sudjelovala sam i u projektu udruge Moje mjesto pod suncem, koja se bavi socijalnim uključivanjem i osnaživanjem djece u riziku od siromaštva na području grada Rijeke, a moja ilustracija bavila se temom gladi kod djece koja odrastaju u siromaštvu.

Moram spomenuti i prekrasan projekt naziva “Oni” koji već godinama organizira Vanja Varga/ Djelovanje, a radi se o kalendaru koji svake godine ilustrira 13 autora, dok sav prihod od prodaje ide ka udruzi Krijesnica koja pruža podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti”, ispričala je.

“Takvi projekti su vrlo često tematski van moje zone komfora pa me s likovnog aspekta tjeraju da razmišljam i pristupam ilustraciji drugačije nego inače, te mi puno znači da mogu svojim radom doprinijeti takvim projektima i da moj rad ima neku drugu ulogu i svrhu.

Isto tako, uvijek su to teme na koje je potrebno skrenuti pozornost javnosti, što se kroz ilustraciju postiže puno brže. Lakše je dobiti pažnju javnosti kroz neki vizualni jezik, nego primjerice samo pisanom riječi”, ističe.

Medij za sebe

Spomenuvši da se u zadnje vrijeme rijetko laća grafitne olovke, već više one digitalne, osvrnula se na to kako je digitalna ilustracija doista medij za sebe.

“Tablet mi daje određenu slobodu jer mogu raditi bilo kad i bilo gdje i ne moram sjesti za stol gdje mi je kompjuter.

Sam program u kojem radim, Procreate, jako mi se sviđa jer je intuitivan i za razliku od Photoshopa napravljen je baš za crtanje”, priča nam.

Bez obzira na medij, Donatine ilustracije svakako su prava mala remek djela, a budući da svaki umjetnik ima svoja vrela inspiracije, upitali smo ju tko su njeni umjetnički uzori.

“Joj, teško pitanje, ima ih jako puno! Jako volim slikarstvo kasnog srednjeg vijeka i renesanse i općenito stare majstore, Arts and Crafts movement, Williama Morrisa i njegove uzorke, Johna Tenniela, Beatrix Potter, Mary Blair i mid century ilustraciju. Od današnjih ilustratora i ilustratorica volim Carson Ellis, Phoebe Wahl, braću Fan… mogla bi do sutra nabrajati.

Mislim da se sve to što volim i cijenim izmiješa u nekakav zanimljivi čušpajz i kroz moj rad izlazi van, ponekad svjesno, a vrlo često nesvjesno”, govori nam Donata.

Ilustracija i AI

Otkrila nam je i da uskoro izlazi jedna slikovnica na kojoj je radila tijekom ljeta.

“Mislim da je tema vrlo važna i da će se i odrasli i djeca moći prepoznati u njoj. Ja svakako jesam, zato mi je i bio užitak crtati ju”, kazala je.

Pred kraj razgovora, s Donatom smo pričali o tome kako je baviti se ilustracijom u današnjem dobu, a vrlo nas je zanimao i odgovor na pitanje smatra li da svijetu ilustracija prijeti umjetna inteligencija.

“Mislim da je u današnje digitalno doba puno lakše doći do posla, ali primjećujem da je u zadnje vrijeme sve teže postići vidljivost na platformama, što zbog algoritama koji pogoduju profitu, što zbog velike konkurencije. No i dalje je to vrlo jednostavno sredstvo za promoviranje vlastitog rada.

Isto tako, digitalno doba daje određenu slobodu, jer mogu raditi za nekoga tko je na drugom kraju svijeta, a isto vrijeme sjediti na nekom panju u šumi ili doma u fotelji”, priča nam.

Na temu umjetne inteligencije, smatra da ne prijeti ilustraciji – barem za sad.

“Oni koji cijene rad koji je proizvela ljudska ruka i dalje će platiti ilustratora, dok će se oni koji ni prije nisu bili spremni odvojiti novac za tako nešto poslužiti umjetnom inteligencijom i generiranim bezdušnim crtarijama koje kompjuter može proizvesti.

Ono što je zabrinjavajuće u cijeloj priči je da umjetna inteligencija eksponencijalno raste i to isključivo hraneći se tuđim mukotrpnim radom bez pristanka autora tako da je s moralne strane gledano to izuzetno problematično“, ističe ilustratorica.

Također komentira i dualnost koja se javlja u mnogim strukama, pa tako i ovoj, a tiče se otvorenosti ka novim tehnologijama.

“I kroz povijest su umjetnici koristili nove alate, od uljanih boja u kasnom srednjem vijeku do kamere obscure, pa i do digitalnih alata koji se koriste danas. Ali moram ponoviti da ipak želim upotrebljavati svoj mozak i svoju ruku isto kao što ću radije skuhati pravu juhu a ne onu instant iz vrećice”, zaključuje.