Od pivovare do zadruge

Volite li craft pivo, za Plavušu i Neposlušnu ste vjerojatno čuli. Donosimo priču o ženama koje su srušile predrasude o pivarstvu kao isključivo muškom poslu

Siniša Pavić

Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević

Dođemo u kafić, i vidiš ih kako piju naše pivo! Oči nam ispale! Bile smo jako uzbuđene. Sad je to normalno, pet godina je prošlo, pet je zaposlenih, 90 članova zadruge, preko milijun kuna investicija. To nije šala - vele Ana i Maja

Bilo je to ovako… U doba sveopće besparice i poslovanja ‘od doma’ i putovanje po zadatku, ono novinarsko, uvelike se svelo na nužno.


Ukazanje Ričarda od Zadra, čovjeka bez kojeg nijedna politička opcija u Zadru neće moći apsolutno uraditi ništa, bilo je međutim itekako vrijedno puta. Bili, vidjeli, snimili, pričali, pa poželjeli popiti pivo. Ali, ako ima, da je zadarsko i da je craft. I ima, kaže konobar, pa nosi na stol »Plavušu«. On je nosi, a lampica se pali! To je ona posve atipična priča, ne samo za nas, već i šire, o dvije žene koje su osnovale pivovaru pa još zadrugarski, poput ekipe iz »Vlaka u snijegu«.


– Gdje im je pivovara? – pitamo konobarsko momče.


– Blizu, na Voštarnici – kazuje on.


Sve što je trebalo učiniti jest nazvati broj s etikete i dobiti Anu Teskera.


– Mi bismo svratili, kad smo već u prolazu. Tko zna kad ćemo opet – velimo.


– Nego što ćete! Tako i treba – veli na to Maja.


Pivovara i kušaonica


Adresa se ukucala u navigaciju i za pet minuta eto nas s Poluotoka na Voštarnici. Evo nas u Brlogu. I to novom, na novoj adresi, onoj na kojoj će se Brlog, a tako se pivovara zove, skrasiti na najmanje pet godina. Nema koji mjesec da je bila selidba u ovaj novi, veći prostor, a u doba našeg posjeta taman je ostao još koji dan da tu u sklopu pivovare krene s radom i kušaonica, poteći pivo točionicima da ga se može na licu mjesta kušati, a onda i sjediti pred pivovarom pa ili pijuckati, ili uz pijuckanje gledati i slušati kakav kulturno-zabavni program.


Na ulazu Dado, reklo bi se Dado 1 koji puni kartone friško skuhanom pivom. Dado 2, majstor za koješta pa i izradu šankova, pojavit će se koju minutu kasnije. Kad, eto i Maje, Maje Šepetavec i to s bušilicom u ruci jer je taman, dakako, nešto bušila. Smije se Maja, sada će ona zazvati Anu, pa će nama Ana sve potanko. Ali prvo da probamo radi li novi točionik.


I bome, radi taman tako da ne znaš je li slađa »Plavuša« koja spada u onaj blond ale stil piva, ili »Neposlušna« koju voli svatko tko voli crveni ale. Sve je počelo, kaže Ana, prije jedno sedam godina u zgradi ulicu dalje. Znale su se njih dvije od ranije, no ključno se zbiva kad je Ana doselila u Zadar iz Velike Gorice, dok je Maja rodom iz Pakraca već bila tu od ranije studija radi. Godina im mladih 37.   


– Enolog sam po struci, radila sam za obiteljsku vinariju i još nekim vinarijama bila konzultant. Trebao mi je novi izazov. Maja je u to vrijeme čuvala djecu. I bilo je: »Dođi ovdje, kuhat ćemo pivo na balkonu!« Posudile smo neku veliku teću za ajvar i tako počelo. Slučajno se našle i ajmo kuhat pivo – sažima Ana, baš kao da tu ničeg posebno čudnog i nema.


brlog

Foto: Davor Kovačević


Rupa na frižideru


Oooo, koja je samo bila u to doba privilegija prijateljevati s Anom i Majom, navraćati k njima pa degustirati skuhano. Priznaje i Ana: bile su njih dvije i još pet, šest prijatelja, pa pij ono što su skuhale.


– Izbušile smo i rupu na frižideru, provukle cijevi neke kroz stan, kupile slavinu pa je ugradile. Pivo se točilo iz frižidera. Ljudi su padali u nesvijest – smije se Ana.


A kako su recenzije piva bile dobre onako kako im je palo na pamet da u stanu krenu kuhati pivo, tako im je palo na pamet i ovo: »A kako bi bilo da otvorimo pivovaru!«


Godina je 2016. kada Robert Pašičko, inače Anin i Majin prijatelj, u Zagrebu otvara crowdfunding akademiju. Odluka je pala, krenut će u crowdfunding kampanju. Dok se kuje plan, kuha se svaki tjedan novo pivo, 40 inačica ovoga što je sada »Plavuša«.


– Sve smo definirale, krenule u crowdfunding kampanju, sakupile tako jedno 80-tak tisuća kuna i uložile u prvu opremu. Od Inkubatora Grada Zadra dobile smo 50 kvadrata prostora, stavile kuhalo veliko 500 litara ispod tri plamenika i kuhale. Četiri sata smo čekale da zavrije voda. Nismo imale novca ni za poklopac kupiti. Krizno neko vrijeme je bilo, ništa nismo imale za uložiti, ali tko god je što imao, došao je pomoći. Tako smo došle na ideju da otvorimo zadrugu – priča Ana.


Zadrugu, društvo ljudi, a ne kapitala, makar su mu obveze iste kao i svakoj drugoj firmi. Zadruga, društvo jednakopravnih članova koji svi imaju pravo glasa bez obzira koliko su u Zadrugu uložili. Zadruga, koja je na startu brojila 15 članova.


– Tih 15 su bili prijatelji koji su nas podržavali, svi zanimljivi ljudi različitih profila – veli Ana.


– I cijela rodbina nam je tu, moja sestra, njen muž, prijatelji, svi su u Brlogu – smije se Maja, koja nam se taman pridružila u razgovoru nakon što je izbušila željene rupe.


– Tko god da je svratio do nas, rekao bi: »Pa neću ja biti taj papak koji se nije učlanio!« Huaha. I onda smo sve to malo formulirali, stavili na papir i rekli – evo pravila ponašanja! Krenuli smo s kampanjom prije malo više od dvije godine. Tko god se želi učlaniti, minimum ulaganja je 7.000 kuna, a maksimum 67.000. Došla s 72 nova člana, sada nas je 90. Prikupili smo kroz članarinu milijun kuna i kupili opremu – priča Ana.


Zadružna pivovara “Brlog”, na slici “Plavuša” je kriva za sve, Foto: Davor Kovačević


Sretni zadrugari


A zadrugari sretni što su dio nečeg većeg i vrednijeg od možebitnog dijeljenja dobiti jednog dana.


– Sretni su što mogu biti dio Brloga. Jer, zamislite ovo: imaš lovu na banci i od nje nemaš ništa, a ovdje se stvorilo nešto novo, zaposlili su se ljudi, Zadar dobiva nešto što nikada nije imao, progresivnu zajednicu koja može potegnuti neke nove ideje i koncepte, a i kušaonicu plus prostor za prezentaciju kulturnog sadržaja, za izložbe, koncert, ples. Ovdje, u prostoru koji može primiti više ljudi, možemo raditi što hoćemo, a i nas dvije, ja bih to tako rekla, imamo neku optimističnu deformaciju – smije se Ana.


A što se one dobiti tiče, reći će djevojke kako nije to baš isto kao kad si programer recimo, pa rasteš, zapravo je sve isto, samo ti prodaja raste.


– Mi kad rastemo, svaki put ti treba nova oprema, novi prostor. Dvaput smo se selili i to je i psihički i cjenovno užasno veliko ulaganje. Dobit će svakako biti i doći će na red za nekoliko godina, iako to nije glavni ključ po kojem nam se 90 zadrugara pridružilo. Ključ je sustav vrijednosti i taj društveni utjecaj, progres. Ako tko izađe iz zadruge, novac mu se vraća, nema ziheraškijeg ulaganja, a ima benefita recimo kod kupovine piva, baš kao što su u zadruzi različiti profili ljudi taman da to bude jedna lijepa vrsta umrežavanja – pojašnjava Ana.


Ana i Maja, Foto: Davor Kovačević


Više od igre


Nego, vratimo se mi malo unatrag, recimo do trenutka kad Ana i Maja shvaćaju da bi kuhanje piva moglo postati ‘više od igre’. Posve je originalan Anin odgovor na to, čini se jednostavno su savršena kombinacija.



– S rukama smo spretne. Gledajte Maju što radi! Dok nisam nju upoznala, mislila sam da ne mogu dići gajbu iznad svoje glave. Onda sam shvatila; ako može ona, brate, mogu i ja! Promatrala sam je kako radi, vidjela da nekako teret iz koljena diže, vježbala, i evo. Kao tehnolog ja sam imala iskustvo iz pogona s pumpama, opremom, ali sve smo od početka radile, ništa nismo znale. Guglale, i evo nas – veli Ana.
Prvih godinu dana bio je Brlog u onih jedva 50 kvadrata, pa su dobile osnivačice još 59 kvadrata od grada i tamo izdržale još godinu i pol, a imale su firmu već dvije i pol godine kad su prvi put mogle nekoga i zaposliti. Do tad su same kuhale pivo, pakirale pivo, lijepile etikete, raznosile pivo po kafićima, prodavale, naplaćivale.


– Dvije i pol godine ni automobil za dostavu nismo imale. A sve to u manjoj sredini, pa još nismo domaće žene, a bože prosti, radimo i ‘muški’ posao. Sve u svemu, gledali su nas kao da nam na čelu piše – čudakinje!


– Super je da smo polako krenule i po putu sve učile. Realne smo i organski rastemo. Prvo smo imale ispod 100.000 kuna u ladici, a 200.000 je minimum da kupiš što ti treba i kreneš. Pa smo rekle, ajmo mi za sto tisuća. Kako!? Smislit ćemo! Jednu kunu obrneš triput. Tati uzmeš kombi, iz vinarije klimu. Snađeš se i smiješno je, ali s upola manje smo učinile posao – priča Ana.


Foto: Davor Kovačević

Foto: Davor Kovačević


Stres i patnja


Bilo je stresno, bilo je patnja, ali….



– Dođemo u kafić, i vidiš ih kako piju naše pivo! Oči nam ispale! Bile smo jako uzbuđene. Sad je to normalno, pet godina je prošlo, pet je zaposlenih, 90 članova zadruge, preko milijun kuna investicija. To nije šala – vele Ana i Maja.



Na novoj adresi na Voštarnici prvo pivo su skuhale u prosincu prošle godine. Prije toga trebalo je srušiti neke zidove, instalirati opremu, postaviti instalacije. Ali, vrijedno je to tim više ako se zna da su Ana i Maja na craft scenu stupile u dobrom trenutku, kad je igrača na njoj bilo tek pet, šest. A još žene, pa im i dizajn potpuno drugačiji, baš kao komunikacija s javnošću i kupcima. Tvrdoglave i ustrajne, to su njih dvije. Samo, koja je plavuša, a koja neposlušna!?


– Ja se predstavljam kao plavuša, da mi lakše pivo zapamte – na to će Ana, po svemu brineta.


Što se pak piva tiče, »Plavuša« bi, vele, bila ona najbolja frendica, rame za plakanje, ona koja zna sve o tebi i svejedno je uvijek tu i dalje te voli. »Neposlušna« je, pak, ona s kojom ‘rado’ visiš s litice neke, recimo.


– Kad »Neposlušnu« pomirišeš, ona ostavlja snažan dojam, ali više će se popiti »Plavuše« jer većina ljudi voli laganija pića – pojašnjava Ana.
Nikad se u Brlogu nije upalo u zamku izrade sto vrsta piva na uštrb kvalitete. Plavuša se radila i dorađivala jedno dvije godine, što zbog manjka resursa, što zbog pedantnosti u majstorica.


– Užasno smo pedantne bile. Blonda ale je teže napraviti, mora biti savršen jer ne možeš ništa sakriti. Doktorirale smo na njemu i kvaliteta piva je ujednačena. »Neposlušna« je jedno od najdorađenijih piva koje znam – ističe Ana, a bome se slaže i Maja.


Zato njihova piva vole pivoljupci, isti oni koji će jamačno s veseljem uskoro probati »Špuriju«, za koju je vizionarski lako imati dobar predosjećaj da će biti sjajna. Kuha se, naime, stout za one koji vole tamno pivo, da je u njemu i kave i čokolade na nepcu i da ga se može kušati na točioniku nove kušaonice.


Small Batch


Kušaonica će služiti i za promociju nove edicije, etikete Small Batch, taman takve da je lako svaki mjesec izbaciti novi specijal pa s njim darivati posjetitelje. Nego, to što su žene u ovom nazovi muškom poslu, pomogne, ali ili odmogne!?



– Što se marketinga tiče, mislim da i pomogne, a toga da je problem ja sam u pravilu nesvjesna jer me nije briga. Ne da mi se diskusije takve vrste voditi, ali koji put kad sam nikakve volje, shvatim da previše energije trošim u tu neku obranu što sam žena. Obično sam dobre volje, ali kad nisam, vidim da ima puno ljudi koji s tobom ni pričati ne mogu a da te gledaju u oči jer si žena u ‘muškom svijetu’. Prvo moram ostvariti pravo na razgovor o nekim temama, a ponekad je naporno objašnjavati zašto baš ti kupuješ alat ili postavljaš neko majstorsko pitanje – kazuje Ana.


Bit će, valjda, jednom i te ravnopravnosti. Ne brinu se za to Ana i Maja, jer one su vazda dobre volje.


– Nalijepila se na nas neka dobra energija. Ljudima treba optimizma, jako na to reagiraju, a mi smo takve po prirodi, nasmijane, vesele, pozitiva – ne dvoje djevojke.


Nego, kakvo je kvalitetom bilo ono prvo pivo skuhano na balkonu, tik do susjede koja danas jamačno žali što ih je ‘špijala’ gazdarici jer joj je balkonsko kuhanje smetalo.


– Išli smo u Pakrac pa odnijeli mojoj mami pivo, otvorili ga, a ona kaže: »Gazirano je, ima pjenu, pivo je«! – smiju se Maja i Ana.


– Nego, kad se vas dvije kanite »pokvarit’’, pa postati prave poslovne žene u poslovnim kostimićima – šalimo se.


– Teško da ćemo mi tako, na to će Ana. Maja pak pokazuje na bušilicu. Dobila ju je, kaže, za rođendan.


Zbrajanje »mrtvih«

Godina prošla, ona od pandemije bila je i za Brlog i sve u njemu istinski šok.


– Prvo šok na početku godine, a onda smo išli zbrajat ‘mrtve’. Zaključile smo da je strašno alarmantno, ali smo onda stale na loptu i aktivirale zadrugu. Skupili smo se, popričali o tome što ćemo i kako ćemo i kroz zadružne kanale prodale svo pivo – ističu Maja i Ana.


A bilo je ajme kad su se kafići zatvorili. Na skladištu piva spremnog za sezonu i još više piva koje se prodalo i dostavilo, a nije naplatilo. Na koncu zadrugari su prodali sve, snašli se.


– Pristupile smo otvoreno i fer prema svim dobavljačima, sa svima se dogovorile i usred krize smo čak i zaposlile još jednog čovjeka – ističu djevojke.