Ravnamo li se po ocjenama Decantera, a nema ni jednog razloga da to ne činimo, najbolje hrvatsko crno vino je – Santa Elisabetta 2020. motovunske, ili da budemo potpuno precizni kaldirske vinarije Benvenuti.

Oni su hrvatski Deancanter rekorderi jer su jedini dosegnuli 98 od ukupno 100 bodova. I ne čudi jer u njihovom slučaju riječ je o idealnoj, željenoj i najboljoj mogućoj kombinaciji: braća Albert i Nikola nastavljaju djelo svojih predaka, odnosno oca, na žalost prerano preminulog, Livia i to na način da su svoju vinsku genetiku nadogradili fakultetskim obrazovanjem unutar poljoprivredne znanosti.

Plod takvog stava i razmišljanja, oplemenjivanje rada predaka, učinjen je k tome unutar jedne od najboljih ne samo istarskih nego i hrvatskih mikrolokacija: Kaldir je istinsko klimatsko čudo!

Mjesto koje se penje uz brijeg do 300 metara nadmorske visine, a da s druge strane taj isti greben zatvara dolinu Mirne. To dovodi do toga da topli morski zrak iz novigradskog zaljeva putuje prema Kaldiru te se tamo akumulira kako bi s posebno plodnom zemljom dao savršeni terroire i ne samo za vinograde nego i za uzgoj voća općenito. Uostalom i sam naziv mjesta dolazi od talijanske riječi caldo – toplo.

Visoko postavljena ljestvica

A Santa Elisabetta nastaje tako da braća nastavljajući se na rad svojih predaka podižu razinu, jako visoko postavljaju ljestvicu jer žele od terana učiniti vrhunsko vino. Što baš i nije jednostavan postupak.

Podižu novi vinograda na flišnom tlu i visini od 330 metara čime dobivaju idealne preduvjete: kvalitetno tlo, osunčanost i zračnost, provjetrenost. Uz apsolutnu posvećenost radu i praćenju razvoja vinograda došli su do vrhunskih rezultata.

No, Santa Elisabetta ne znači “samo” vrhunsko vino, ona je u sustavu razmišljanja Alberta i Nikole pravi pravcati vinski pokret, platforma na kojoj se okupljaju stručnjaci svih profila vezanih uz vino.

Ona je i demokratska pozornica na kojoj se do u detalje, na jednom vrlo širokom planu raspravlja o njoj samoj, dok sud o njezinom konačnom sastavu donosi brojna komisija.

Benvenuti na taj način pokazuju i jako veliko samopouzdanje, ali i, za vinski svijet koji je upravo na djelomičnoj tajnovitosti procesa izgradio svoj image i proizvod, “neobično” ponašanje.

Suprotno od većine. Nikola i Albert su tako u veljači u vološćanskom Plavom podrumu definirali konačni blend Santa Elisabette i to nakon prikupljenih glasova tima okupljenog na kušanju.

Da bi se dobilo jedno od najboljih hrvatskih vina ikad, Santa Elisabetta 2021, učinjen je blend terana odležanog u bačvi slavonskog hrasta od 2500 litara, potom 700 litara vina odvojenog iz bačve od 1800 litara čemu je pridodano još po 500 litara iz dvije takve bačve.

Ta je količina napunjena u boce koje su sada, nakon pune četiri godine poslane u život. S obzirom da je riječ o uistinu rijetkom vinu, količinu odmah, u pravilu, “bukiraju” restorani.

Ono što Benvenuti tradicionalno čine je i posebno obraćanje javnosti kad Santa Elisabetta dođe u fazu ritualnog vađenja prvih čepova.

No, za razliku od prijašnjih godina kad bi se okupilo vinski svijet i dalo na kušanje vino, ove su godine odlučili Santa Elisabettu, poput rijetke misionarke, istovremeno poslati na velik broj adresa, u hrvatske restorane koji joj svojom ponudom hrane predstavljaju i omogućavaju optimalni pairing.

Priča braće Benvenuti

U Primorsko-goranskoj županiji je jedna od adresa bio viškovski Jist čija je pak Valentina Vujčić na savršen način nastavila priču braće Benvenuti koji na jedan jako zanimljivi i uspješan način redefiniraju hrvatsku poljoprivredu.

Vujčić je naime u Jistu pokazala kako vino iz Kaldira postaje jako uspješni globalni proizvod kad se poveže, nadopuni s ponajboljim crvenim mesom svijeta.

Sjajno poznavanje gastronomske scene, tehnoloških procesa kojima se meso pojedinih regija svijeta dovodi do optimalne kvalitete, ali i same uloge Jista u čitavoj toj priči i Vujčić je potvrdila kako Santa Elisabetta uistinu jeste – misija. Proces koji Hrvatsku na sasvim jedan drugačiji način predstavlja svijetu.

Ono što je također važno, Benvenutijev odabir Jista u praskozorje početka Kvarnera – Europske regije gastronomije jako je važan i značajan “vjetar u leđa” procesu koji bi tijekom 2026. godine konačno i definitivno mogao promijeniti status jedne od najznačajnijih turističkih regija Jadrana i Mediterana.

Nakon nikad dobivenih Mediteranskih igara i zbog kovida naprasno propale Europske prijestolnice kulture, izgleda da bi upravo gastronomija mogla biti ta, posebno za Rijeku i njezin “prsten” u kojem se nalazi i Jist, toliko sanjana kvalitativna prekretnica.

Mada kako se čini negdje je do prekretnice već i došlo: u večeri kad se u Jistu predstavljalo Santa Elisabettu, restoran je bio dominantno ispunjen – strancima. Iako dakle nije bila riječ o “sezoni” i turistima, restoran pun i to ljudi sa svih strana svijeta.

– Često je tako, dio su gastronomski turisti, gastronomadi kojima je pozivnica preporuka koju o nama dobivaju na razne načine, pa i od sebi sličnih zaljubljenika u dobru hranu, dok su dio pojedini stručnjaci koji rade na riječkom području i vole ponudu naših steakova kao i cjelokupnu uslugu kao i ugođaj koji kod nas pronalaze, pojasnila nam je Valentina Vujčić koja unatoč ne predugom radu u struci oduševljava znanjem i pristupom gostu. Doziranom na način kako to pojedina situacija traži.

Tatarski biftek

Nama je pak put do Santa Elisabette – trajao neko vrijeme. Benvenuti su u svim svojim proizvodima vrlo konkretni, točno ispunjavaju pojedine “niše” u koje smještaju svoja vina.

– Malvazija Livio je vino koje prolazi posebne procese prije stavljanja na vinsku listu. Ono odležava godinu dana u bačvi kako bi dobilo sasvim nove atribute tako da se, što ćemo vam i pokazati, jako dobro snalazi u situacijama u koje ne biste stavljali bijela vina. Kako postoje gosti što iz najrazličitijih razloga, nekad i zdravstvenih ne konzumiraju crna vina, “Livio” je idealno bijelo vino za takve prigode.

Konkretno, u Jistu “Livio” ide uz njihov tatarski biftek – oblikovan uz pomoć sedam dodataka, bez pretjerivanja i opasnosti od prezačinjavanja i pikantnosti koja se s tako pripremljenim mesom zna događati. Ono gdje se također jako dobro povezuje je i specifični Jistov torchon od gusje jetre što bi se inače također prepustilo nekom snažnom crnom vinu.

Kupaža Caldierosso je pak skladno vino “širokog dosega” – s obzirom da je jesen Jist ga preporuča s njokima u umaku od – maruna ili pak sporokuhanim bikovim obrazima povezanih s jistovki oplemenjenom palentom.

Ponajbolji steakovi svijeta

Santa Elisabetta je pak pokazala kako se proizvod s kaldirskih 330 metara nad morem povezuje s ponajboljim steakovima svijeta. Ili kao je to iznimno suvereno pojasnila Valentina Vujčić:

– Santa Elisabetta je uvijek u ponudi jer se savršeno slaže s našim karakterom steak restorana na čijoj se listi nalazi probrana svjetska steak elita.

Bilo da je riječ o japanskom wagyu, značajno prošaranom masnoćom, ili izrazito krtom finskom govedinom gdje se dio prehrane sastoji od kakaovih zrna, kao i poljskom govedinom koja se nalazi negdje između te dvije posebnosti, Santa Elisabetta je odličan pairing, pojasnila nam je Vujčić ponosna i na činjenicu kako radi u jedinom hrvatskom restoranu ovlaštenom za dobavu i pripremu Kobea, najcjenjenije i najskuplje govedine na svijetu.

– Često se wagyu miješa s Kobeom, no to naprosto nije točno. Mi smo jedini hrvatski certificirani restoran koji nudi i Kobe. Ono što stvara zabunu činjenica je da je i Kobe wagyu, no svaki wagyu naprosto ne može biti Kobe, naglašava Vujčić.

Točno jer wagyu je u prijevodu “japanska govedina”. Kobe je samo ona s područja tog grada i to uzgojena na specifičan način što je čini rijetkom i posebnom.

Na koncu i Decanterovom platinom nagrađeni San Salvatore, predikatn blend koji se u pravilu nudi sa slatkim jelima, ali ne mora biti tako. Iako smo hvalili Valentinu, priču završavamo s novim pohvalama.

Ovog puta Nikoli Butku, mladom chefu koji je nedavno stigao na kvarnersku scenu i odmah pokazao o kakvoj se kvaliteti radi. Nije ga uostalom i sam Goran Kočiš, jedan od najboljih domaćih kuhara, bez razloga hvalio kao svoju “desnu ruku”.

Šira ga je javnost imala priliku doživjeti na znamenitom, rujanskom predstavljanju gastronomije Rijeke i riječkog prstena – Mozaik okusa i doživljaja gdje je oduševio s nizom tradicijskih jela viškovskog kraja.

A u večeri Benvenutija s njim je radio i jedan od dvojice sous chefova Jista Manuel Mavrić, dijete Halubja. Iznimno su uspješni u svim kategorijama koje karakteriziraju restoran u kojem rade, a nije daleko od istine ni ako kažemo da je taj gastro hram iz Gornjih Sroki jedan od najboljih steak restorana u Hrvatskoj.

Kuhinja koja u svemu u čemu može preferira kvalitetni hrvatski uzgoj, baš kao što sami rade nekoliko vrsta kruha, tjestenine, kolače – težak put, ali zato rezultati izazivaju još veći ponos.

Odnosno, baš kao što se vole Santa Elisabetta i steakovi, tako se na optimalan način prate i Benvenuti te Jist. Enogastronomija s misijom i posvetom znanju, tradiciji i kvaliteti kraja u kojem postoje.