Lana Polić

Novljanka s riječkom adresom ima zanimljivu životnu priču: ‘Za živjeti američki san, danas više ne moraš biti u SAD-u’

Ante Peričić

Autoportret

Autoportret

Bez obzira na sve što se proteklih mjeseci događa oko nas, mogu reći da sam sretna što živim u dobu kada je gotovo sve potrebno znanje udaljeno samo jednim klikom



Lana Polić jedna je od onih osoba koje dokazuju kako se ljubav, rad i trud uvijek isplate. Od fotografske amaterke s improviziranom opremom do profila na Canon US mrežnoj stranici. Godine 2015., kada se počela baviti fotografijom, ova simpatična Novljanka s riječkom adresom nije niti sanjala kako će uskoro, u veljači iduće godine, držati predavanje o svome putu na jednoj od najprestižnijih američkih fotografskih konferencija.


Čime ste se bavili prije fotografije?


– Moj posao, prije fotografije, odnosio se na sve što podrazumijeva rad u turizmu – hotelska recepcionerka, spa recepcionerka, »guest relation«, rad u turističkoj agenciji i tako dalje. Posljednjih desetak godina pretežno sam provodila na relaciji Njemačka-Austrija-Hrvatska, a od prije dvije godine najviše vremena provodim u Rijeci i u rodnom gradu – Novom Vinodolskom.


Zapetljana u kablove




Relativno ste se kasno počeli baviti fotografijom. Kako se to od hobija pretvorilo u posao?


– Da, moram priznati da sam kasnije krenula u fotografiju no što ljudi to obično rade. Dugo sam imala sumnje i strah hoću li uspjeti u nečemu što je za mene, zapravo, bila potpuna nepoznanica. Ljubav prema fotografiji javila se spontano. Kao dijete, vrijeme sam pretežno provodila crtajući portrete. Mislim da su majka i sestre prenijele tu strast za stvaranjem na mene. Baš ta ljubav i potreba za kreativnošću našla je put i u mojim tridesetima i kanalizirala se kroz fotografiju. Naravno, ona je oduvijek postojala, ali životne obaveze najčešće gurnu takve stvari u drugi plan. Prvi fotoaparat koji sam kupila, bez imalo znanja o fotografiji, bio je Sony Nex 5R, 2015. Poluamaterski aparat s kojim sam, zapravo, naučila osnove. Međutim, nakon određenog vremena eksperimentiranja i učenja, željela sam naučiti više od onog što taj aparat nudi. Odlučila sam se na prvi profesionalni aparat – Canon 5D Mark III i posvetila sve vrijeme svijeta kako bih ga upoznala. Koliko god fotografija bila privlačna i puna mogućnosti, zahtijeva puno vremena, upornosti i novca. Kada se upustiš u profesionalnu fotografiju, vrlo se brzo nađeš zapetljan u hrpi kablova, stativa, bliceva, baterija, punjača, leća, kartica i tako dalje, ha, ha.


Vjerujem da nije bilo lako ući u profesionalni svijet fotografije. Tko je bio najveća podrška i gdje se smjestio vaš studio?


– Prije svega, da mi je to životni poziv, shvatila sam postepeno. Počevši raditi portrete i obiteljske fotografije, shvatila sam koliko je radosti u ljudima kada ugledaju finalni proizvod. Taj osmijeh, veselje i uzbuđenost, iskre u očima kada klijent dobije fotografije u ruke je ono što mene istinski ispunjava i poželjela sam imati takve trenutke cijelog života. Moja najveća podrška, od prvog dana, moj je dugogodišnji partner Robert. Vjerovao je u mene kada i sama nisam, te bez njegove podrške ne vjerujem da bih ovdje sjedila i govorila o fotografiji. On se, vjerojatno, s time ne bi složio jer smatra da je za sve bila ključna moja upornost. Međutim, promatrajući njegov odnos prema životu, ljudima i radu – smatram da je on moja najveća motivacija i inspiracija.


U svijet fotografije nije lako ući, pogotovo ukoliko ne poznaješ nekoga iz te branše. Svi bismo mi voljeli da nam se pokaže barem neki pravac, ali ja sam se na svaki korak u tome svijetu morala odvažiti bez ičije pomoći. Kamo? Kako? Kojim putem? Bilo je sto pitanja, a odgovora ni na vidiku. Tražila sam radionice u kojim bih naučila što me zanima, ali nije ih bilo previše. I dan danas se živo sjećam mojih suza i jada kada nisam imala s kime pričati o tome, nisam imala koga pitati za savjet, te sam svaki odgovor tražila na internetu ili u knjigama. Ne želim zvučiti patetično, ali bilo je doista teških trenutaka u kojima sam se milijun puta zapitala – što je meni ovo trebalo. Znala sam satima, bezuspješno, pokušati shvatiti stvari tehničke prirode, isfrustrirana. S druge strane, nekako sam duboko u sebi vjerovala da ima smisla to što radim i da će se moj trud, strast i rad kad-tad prepoznati. Zazirala sam od prosječnosti te sam uvijek ganjala odličnost. Studio nisam imala, tako da su sve moje fotografije nastale pretežno u kuhinji, ispred malog bijelog zida, ili bilo koje prazne površine koja mi nudi dovoljno prostora za postaviti potrebnu opremu.


Internetska revolucija


Koliko sam shvatio, najviše ste, zapravo, naučili preko interneta? To je blagodat 21. stoljeća.


Lana Polic


– Bez obzira na sve što se proteklih mjeseci događa oko nas, mogu reći da sam sretna što živim u dobu kada je gotovo sve potrebno znanje udaljeno samo jednim klikom. Možemo naučiti što god nam srce poželi, ukoliko imamo volje i želje. Prije 15-20 godina nisi mogao slušati predavanja najboljih ljudi iz svijeta fotografije na internetu i učiti od njih. Pripadam toj generaciji koja je doživjela tu internet-revoluciju i cijenim mogućnosti koje nam pruža. Sjećam se da sam vrlo pažljivo birala u kakve online radionice ću uložiti novac i hoću li time dobiti potrebno znanje. Nakon pomnog traženja, našla sam i kupila prve dvije radionice iz kojih sam naučila i stekla prvo kvalitetno znanje o poziranju, kadriranju i osvjetljenju. Igrom slučaja, te prve dvije radionice bile su radionice Roberta Valenzuele koji je danas, mogu ponosno kazati, moj mentor.


Kako je došlo do toga da vas mentorira Valenzuela? Kakav je kao osoba?


– Uz svo učenje, volim provjeravati i napredak u fotografiji. Kako sam dobila pohvale od članova obitelj i prijatelja koji, naravno, imaju riječi hvale uvijek, bez obzira na rezultate i hvala im na tome, poželjela sam da mrvicu objektivnije i profesionalnije oči prokomentiraju moj rad. Prvi put sam to učinila 2017. godine, kada sam se prijavila na otvoreno natjecanje kod poznate modne njujorške fotografkinje Lindsay Adler. Na tom sam natjecanju, nakon pet mjeseci sudjelovanja i 10 zadataka, osvojila prvu nagradu – profesionalni Canon printer.
Prošle godine, u doba prvog lockdowna, naišla sam, surfajući, na mogućnost da već spomenuti cijenjeni fotograf Valenzuela komentira fotografije – javno i besplatno. Njegove su kritike bile profesionalne, direktne i bez uljepšavanja, a to je bilo ono što sam tražila. Odlučila sam mu poslati jednu fotografiju, drugu, pa treću. Moj ga je rad oduševio. Nakon nekog sam vremena skupila hrabrosti i pitala ga bi li htio biti moj mentor. Na moje oduševljenje je pristao i tu je krenula naša suradnja. I dosta, lijepa riječ otvara sva vrata. Mogla sam ga i ne pitati i danas sigurno ne bih imala svoju stranicu na američkoj Canon web stranici.


Inače, Roberto je profesionalni vjenčani i portretni fotograf. Canonov Explorer of light – član male grupe koja se sastoji od nekoliko desetaka najutjecajnijih fotografa na svijetu, od kojih je svaki majstor svoje kreativnosti. Strastveni je predavač i dobitnik više od stotine međunarodnih nagrada za vjenčanu i portretnu fotografiju. Napisao je šest knjiga koje spadaju u najpopularniju fotografsku literaturu i prevedene su na mnoge jezike. Njegov rad govori dovoljno za sebe i vrlo sam sretna i zahvalna što mogu učiti od jednog od najboljih. Vrlo je prizeman i skroman. Strastveni fotograf, gitarist i kuhar, a najviše od svega voli dijeliti svoje znanje i predavati. Za vrijeme svoga kratkog boravka u Rijeci pokazao nam je kako napraviti meksičke tacose, a mi smo ga upoznali s čarima bureka.


Bio je u Rijeci? Kojim povodom?


– Roberto je održavao fotografsku radionicu u travnju, u Arizoni, na koju sam i ja bila pozvana. Karta i smještaj bili su mi već osigurani, te je Canon odlučio, ukoliko dođem, iskoristiti tu priliku za snimanje kratkog videa o meni i mom radu, s obzirom na to kako sam jedna od šest članova njihovog mentorskog programa. Zbog restrikcija nisam mogla putovati tako da sam ostala zakinuta za to iskustvo. Međutim, moj mentor je i dalje trebao snimiti materijal o meni, a s obzirom na to da sam ja jedini stipendist u Europi, Roberto je, zajedno s prijateljem i asistentom Andreom, odlučio sjesti u avion te iz Los Angelesa doći u Rijeku na svega dva dana kako bi snimio materijal i prenio mi, u kratkom roku, ogromna znanja.


Kako su izgledala ta dva dana i kako im se svidjela Rijeka?


– Trudila sam se doživjeti i upiti svaku riječ, iako je raspored bio gust, s vrlo malo vremena za odmor. Nažalost, moj se mentor prvog dana uspio poskliznuti na stepenicama stare zgrade, ispred mojeg studija, te je tako polomio skoro sve ligamente i kosti desne ruke, odnosno šake. Nitko nije bio svjestan težine njegove ozljede jer nam je Roberto prešutio o boli koju trpi, samo kako bismo uspjeli sve snimiti. Nosio je opremu, držao kameru, fotografirao. Požrtvovnost koja se rijetko susreće. Prvi dan smo fotografirali u studiju, radeći samo s jednim modelom, a na lokaciji u prirodi s dva modela. Zatim sam i sama bila model, kako bih doživjela kako je to biti ispred kamere poznatog fotografa. Kasnije sam demonstrirala kako nastaju moji self portreti te sam, za kraj, učila o printu, te isprintala jednu od slika koja je nastala tijekom ta dva dana učenja. Vrlo zanimljivo i nezaboravno iskustvo koje mi se, na trenutak, činilo nestvarno. Gledala sam u čovjeka s čijim sam radionicama započela učenje prije nekoliko godina, kako stoji u mom studiju i objašnjava mi sve što me zanima. Vrlo sam sretna i zahvalna na ovako jedinstvenoj prilici koja mi je pružena. Žao mi je što u ta dva dana nije bilo vremena za obilazak Rijeke, tako da je Valenzuela obećao prvom prilikom opet posjetiti Hrvatsku.


Lana Polic i Roberto Valenzuela, Las Vegas


Jedinstvena prilika


Valenzuela je na proljeće bio u Hrvatskoj, a vi ste, u kolovozu, bili u SAD-u. Kojim povodom?


– U kolovozu se u Las Vegasu održavala, kao i svake godine, jedna od najpoznatijih fotografskih konferencija – WPPI, gdje se vjenčani i portretni fotografi okupljaju sa svih strana svijeta kako bi predavali, naučili, upoznali se i širili poslovne mogućnosti. Ove godina sam bila pozvana od strane mentora, kako bih upoznala važne ljude iz industrije i vidjela kako to sve skupa funkcionira. Imala sam prilike sjediti za stolom i družiti se s direktorima Canon US-a i osobljem uključenim u program Canon Explorers of Light.


Već ste spomenuli kako ćete dobiti svoju stranicu na Canon US internetskoj stranici. Što to točno znači?


– Trenutno se, na Canon USA web stranici, priprema »micro page« za šest osoba koje su pod Canonovim mentorskim programom. Biti izabran kao učenik i imati svoj prostor na njihovim mrežnim stranicama rijetka je i jedinstvena prilika. Milijuni ljudi prate njihovu stranicu, tako da će tim putem moje ime biti predstavljeno široj publici. Canon ima pristup velikom broju fotografa diljem svijeta, te biti dio te male grupe ljudi koji zadovoljavaju njihove stroge uvjete doista puno znači.


Vaše su fotografije i članke objavljivali i relevantni američki fotografski časopisi?


– Rangefinder je nagrađivani internacionalni fotografski magazin, jedan od najstarijih iz tog žanra te povezuje i inspirira fotografe od pedesetih godina prošlog stoljeća. Već su nekoliko puta objavili moje radove i neizmjerno sam zahvalna na tome. Biti dio Canonovog mentorskog programa, imati Roberta Valenzuelu kao mentora, biti dobar u profesionalnom retuširanju fotografija i izradi artističkih portreta, samo su neki od faktora koji su privukli pažnju glavne urednice tog magazina Jacqueline Tobin. Rangefinder je uvijek u potrazi za ljudima koji su strastveni u onome što rade i koji bi rado širili svoja znanja o našem poslu.


Vi ste jedna od osoba koja će sljedeće godine, na njihovoj konferenciji, podijeliti svoje znanje s publikom?


– U veljači sljedeće godine ponovno odlazim na WPPI konferenciju, ali ove godine neću biti u ulozi promatrača, već u ulozi predavača. WPPI je, više od 40 godina, mjesto za okupljanje profesionalnih fotografa i snimatelja. Okupljaju se u Las Vegasu, svake godine na pet dana, kako bi naučili od vrhunskih instruktora fotografije sve što im je potrebno kako bi poboljšali svoje tehničke vještine, vodili profitabilan posao, podigli svoju razinu kreativnosti, motivacije i inspiracije. Biti dio takvog događanja, i još u ulozi predavača, je nestvarno.


Vjetar u leđa


Kakvi su planovi za dalje?


– Moji planovi za dalje uključuju sudjelovanje na radionici Roberta Valenzuele zvanoj Photo Creators Conference, u kojoj su predavači jedni od najboljih u svijetu fotografije, te na ostalim konferencijama u SAD-u – u nekima i kao edukator, uključujući WPPI, Imaging USA, Photoshop World, AdobeMax, te nekoliko europskih konferencija. Želja mi je, kroz portrete, educirati retuširanje i fotografsko obrazovanje te predavati na polju editorijalne, modne i beauty fotografije.


Je li istina da ste, na početku karijere, jednu od prvih event fotografija napravili baš u svom Novom?


– Istina je. Grad Novi Vinodolski prije nekoliko godina, kao i Marina Novi, angažirali su me na nekoliko evenata, te mi tako dali vjetar u leđa. Nedavno sam imala tu čast biti primljena kod novljanskog gradonačelnika koji želi promovirati uspješne ljude iz Novog, te tako motivirati mlade da se ohrabre i sanjaju svoje snove. Za živjeti američki san danas više ne moraš biti u SAD-u. Imali smo lijep razgovor o mom putu i načinu na koji sam krenula te smo se dotaknuli i teme o potencijalnim budućim suradnjama. Moram priznati kako sam se, baš u tome trenutku, prisjetila svojih početaka i svih nesigurnosti, ali sam se sjetila i da sam se usudila i sanjati i probati te me je baš to i dovelo na put na kojem želim biti.