U našem gradu Rijeci, karneval je puno više od običnog događaja. To je stanje duha koje vlada petim godišnjim dobom i vrijeme u godini u kojem se brišu granice između svakodnevice i mašte.

Tada se Korzom ne hoda, nego pleše u najljepšim maskama, a smijeh postaje najglasniji zvuk u gradu.

Upravo takav duh ove godine utjelovljuju Dora Pilepić i Dino Dolušić, jedna od lica Riječkog karnevala koja dolaze iz naizgled različitih svjetova, ali ih povezuje ista strast: ljubav prema tradiciji, zajedništvu i neodoljivom karnevalskom šušuru.

Dora: “Karneval je kreativnost bez granica”

Dora Pilepić je po struci kozmetičarka i osoba koja svakodnevno radi u sferi ljepote, dajući pažnju upravo detaljima. Kada govori o karnevalu, kaže da je on za nju poput velikog platna na kojem može pustiti mašti na volju.

“Dok u salonu stvaram ljepotu kroz detalje i preciznost, karneval mi omogućuje da se zabavim, eksperimentiram i iskažem kreativnost bez granica. Svaka maska, kostim ili detalj postaju način da izrazim sebe na potpuno drugačiji način“, kaže Dora.

Dora na radnom mjestu, Foto: Ana Križanec

Trenutak kad stavi masku opisuje kao čaroban, a upravo tom maskom postaje dio zajednice, tradicije i energije koju nosi cijeli karneval. “U tom trenutku, cijeli svijet čini veselijim i bezbrižnijim!”, veselo će.

Već od 2019. godine dio je karnevalske grupe Siti i pijani, poznate po humoru, opuštenosti i zaraznoj energiji. Pripreme za karneval u toj su grupi, kaže, prepune smijeha, improvizacije i onog posebnog “karnevalskog šušura”.

“Kada smo ‘siti i pijani’, atmosfera je neopisivo vesela, tu ne fali ni pjesme, ni plesa ni smijeha. Zajedno stvaramo čaroliju koja se prenosi na publiku”, kroz smijeh će.

Ovogodišnja maska, Foto: Ana Križanec

Privukla ju je upravo ta energija, ali i činjenica da karneval ne poznaje granice, pa su tu primarno prevagnula putovanja, susreti i nova prijateljstva.

“Prihvatili su me kao da sam s njima sto godina. Bila je to ljubav na prvi pogled”, smije se Dora.

Veliku podršku ima i od obitelji i prijatelja te su ponosni na njenu karnevalsku ulogu, a za ovu nekadašnju kraljicu Riječkoga karnevala, isti traje cijeli život – još od vrtića, te ju svaki iznova podsjeti zašto voli Rijeku, ali i ljude koji čine karneval posebnim.

Uvijek spremna za šušur, Foto: Ana Križanec

Dino: “Biti zvončar za mene znači čuvati običaje, ali i biti primjer”

S druge strane karnevalske priče stoji Dino Dolušić, policijski službenik Policijske uprave primorsko-goranske, načelnik policijske postaje Krk, predsjednik Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi PU primorsko-goranske, član Zametskih zvončara Grada Rijeke i čovjek koji tradiciju živi jednako snažno kao i odgovornost prema zajednici.

I u službi s osmjehom na licu, Foto: Privatna arhiva

Za njega, biti zvončar znači čast, ali i obavezu.

“To je čast, ali i obaveza prema zajednici, prema ljudima koji su tu tradiciju stvarali prije nas i očuvanje tradicije prema onima koji dolaze poslije”, govori.

Njegov put u zvončare započeo je prirodno, priča nam, kroz druženje i odrastanje uz zvončare, a potom i dolaskom djece, koja su se prva uključila u Zametske zvončare. Prvi put kad je obukao zvončarsku opravu, kaže, osjetio je ponos jer je postao dio nečega većeg od sebe.

Otkrio nam je da su se zvončari spontano počeli pojavljivati još u 60-im godinama prošlog stoljeća, a iako su se običaji kroz godine organizacijski razvijali, njihova je srž ostala ista: ljudi, zajedništvo i poruka koju zvončari nose, a to je tjeranje lošega i donošenje dobrog.

Da bi netko bio dobar zvončar, govori Dino, potrebna je disciplina, poštovanje tradicije i kolektivni duh.

Kao zvončar u povorci, Foto: Privatna arhiva

“Zvončar nije pojedinac – on je dio skupine i mora znati nositi tu odgovornost”, ističe.

Pripreme za karneval zapravo započinju puno prije karnevala, a tiču se, osim onih fizičkih, velikim dijelom i organizacijskih. “Tu su dogovori, planiranje nastupa i humanitarnih aktivnosti koje su danas važan dio našeg djelovanja”, govori.

Unutar Zametskih zvončara, zajedništvo je temelj svega, kroz koje se čuvaju običaji i šire pozitivne vrijednosti. Osim karnevala, iznimno važan dio njihova djelovanja je i humanitarni rad – od posjeta bolnicama i domovima umirovljenika do raznih humanitarnih akcija i događanja tijekom cijele godine.

“Smatram da zvončari, osim čuvanja tradicije, imaju i društvenu odgovornost, a to je pomoći onima kojima je pomoć potrebna, bilo unutar zajednice ili izvan nje”, ističe. Tako se zadnjih par godina organizira Zametski štajoni, manifestacija koja svako godišnje doba nudi Zametu razlog za druženje i zabavu.

U privatnom i profesionalnom životu vodi se istim vrijednostima: odgovornošću, solidarnošću i služenju zajednici.

“Biti zvončar za mene znači čuvati običaje, ali i biti primjer – pokazati da tradicija i suvremena društvena odgovornost mogu i trebaju ići zajedno”, zaključuje.

Duh zajedništva, Foto: Privatna arhiva

Dva lica, jedna energija

Iako Dora i Dino možda dolaze iz različitih (karnevalskih) svjetova, povezuje ih isti osjećaj pripadnosti i iskrene ljubavi prema gradu koji zna kako slaviti i dobro se pritom zabaviti!

Oboje smo upitali što bi poručili nekome tko do sada nikada nije bio “u maškarama” ili onima koji se možda malo srame.

Dorin savjet glasi – opustite se i probajte!

“To je doba kada ljudi bude najkreativniji verziju sebe, odmore od svakodnevnih uloga i budu što žele. Čak i ako se malo srame, dovoljno je da osjete energiju, osmijehe, ples, atmosferu i odmah će shvatiti zašto se ljudi vraćaju iz godine u godinu. Karneval se ne gleda, on se živi!”, energično je poručila.

Dino sugerira da se tradicija valja prihvatiti s ponosom.

“Zvončari nisu samo prošlost, oni su živa priča koja se nastavlja”, ističe.

Naposlijetku, karneval, pogotovo naš, puno je više od šarene povorke kostima. To je osjećaj koji se nosi u srcu.

* Sadržaj je nastao u suradnji s partnerom Turistička zajednica Grada Rijeke.