Serijal "Život"

Marina Kuleš i Nataša Debeljak progovaraju o teškim, ali važnim temama: ‘Depresija nije nešto iz čega se može samo – trgnuti’

Sanda Milinković

Dok smo istraživale za knjigu, jedna od predrasuda s kojom smo se susrele jest da je depresija bolest iz koje se možeš "trgnuti". Ne možeš. Ali depresija jest bolest koja se liječi. I to uspješno. Isto tako ljudi misle da to nastupa nakon nekog velikog traumatičnog događaja, ali se malo razmišlja o tome da taj traumatičan događaj može biti bilo što. Odnosno nešto što bi netko opisao kao 'mali ili uobičajeno problem', kazuju Kuleš i Debeljak



“Bilo je sedam sati navečer kada sam izašla iz kuće tog dana. Rekla sam da idem prošetati. Malo mi se vrtjelo u glavi jer sam postajala svjesna da ću se uskoro baciti. Telefon je zazvonio. Mama. Nisam se javila.”


Uvodni je to dio teksta pročitanog u jednom od videoklipova kojim se promovira knjiga »Volja«, treća od ukupno pet knjiga iz serijala »Život« autorica Marine Kuleš i Nataše Debeljak koje pišu pod pseudonimom Mana Pass. Spomenuti tekst, prethodno objavljen na portalu Luftika.rs u ožujku ove godine, djelo je anonimne autorice koja je tekst završila riječima: »Molim vas, prenesite moju priču i napišite da sam rekla da nije sramota tražiti pomoć.«


Tužna statistika

Prema podatcima MUP-a, prošle je godine u Republici Hrvatskoj ukupno počinjeno ili je pokušano 1.328 samoubojstava što je porast za 5,7 posto. Sa smrtnom posljedicom počinjeno je 566 samoubojstava ili 42,6 posto od njihovog ukupnog broja, isto kao i 2019. godine



Kuleš i Debeljak pisati su počele pod pseudonimom, skrivale su identitet iz želje da u prvom planu bude priča koju žele ispričati. »Mana« je nastala kao spoj početnih slogova njihova imena, a »Pass« je došao sam od sebe i nema posebno značenje. Njihova najnovija knjiga »Volja« donosi stvarna iskustva borbe s depresijom, reakcije okoline i načine liječenja, a narativ prati protagonisticu Dajanu. Njezina priča nosi pitanje: »Gdje tražiti kada volja iščezne?« što je ujedno i velika poruka čitave inicijative. Dajana cijeli život misli da nema pravo osjećati bol ili žaliti se jer se oko nje nalaze ljudi s »većim« problemima.


– Bori se s depresijom i u jednom joj je trenutku jednostavno svega dosta. Dosta joj je osjećaja da je svima na teret. Dosta joj je osjećaja da je sama. Dosta joj je osjećaja krivnje što joj ništa ne pomaže. Dosta joj je da ju svaki dan boli. Samo želi da sve stane i ne vidi drugo rješenje nego da si oduzme život, stoji u opisu knjige. Dajana u knjizi predstavlja Dajane koje nas okružuju – stvarne ljude sa stvarnim problemima, ljude koji se smiju i naizgled su sretni, a u sebi pate.


Ljude koji se bore s depresijom i suočavaju se s društvom koje im govori da se »trgnu«, kao da je depresija stanje koje se rješava tako što duboko udahnete i krenete dalje. Kao da depresija ne pogađa sve veći broj ljudi. Kao da je depresija nešto što možete riješiti polusatnom meditacijom. Kao da je depresija nešto čega se treba sramiti. »Volja« je knjiga za sve Dajane u našem društvu koje moraju znati da nisu same, da se nemaju čega sramiti, da postoje mjesta gdje neće naići na osudu, te da postoji mjesto koje mogu pronaći kad volja iščezne.


Knjiga “Volja”


Velik zalogaj


Kako ste se odlučile otići toliko izvan svojih polja rada i započeti jedno sasvim drugačije putovanje?


– To se dogodilo dosta slučajno. Nekako se dogodilo da smo nakon nekoliko godina studiranja ponovo obje živjele u Kutini. Počele smo slagati book klub večeri i komentirati knjige koje smo pročitale. Znale smo jedna za drugu da pišemo, komentirale smo iste stvari u knjigama, one koje su nam super i one koje nam smetaju, pa smo odlučile probati napisati knjigu zajedno. Ne jednu, nego pet. To nam se činilo kao dovoljno velik zalogaj za početak.


Roman »Volja« donosi iskustva borbe s depresijom, reakcije okoline i načine liječenja. Znači li to da su i u romanu, kao u videu, korištena pisma i poruke stvarnih osoba? Kako ste došle do njih i ponukale ih na suradnju?


– Tako je. U našim knjigama je sve stvarno. Iako naši likovi kao takvi ne postoje i niti jedna se knjiga ne temelji na jednoj stvarnoj osobi, sve što se njima događa su situacije koje su se nekome doista dogodile. Sva ta iskustva saznajemo od ljudi u našoj okolini, iz medija, društvenih mreža, foruma… Mi samo sve to skupimo i stavimo u naš glavni lik. Tako je bilo i za Dajanu, glavni lik u »Volji«. Njena i iskustva koja joj u knjizi pričaju drugi ljudi, iskustva su ljudi za koja smo saznale preko udruga i stručnjaka s kojima smo razgovarale, ali i iz stručne literature koju smo istražile.


Na kraju videa promocije knjige stoji rečenica: »Snimljen je video u kojem su četiri osobe čitale četiri stvarne priče osoba koje su se borile s depresijom i pokušale samoubojstvo. Samo je jedna od te četiri osobe pročitala svoje iskustvo«. Jeste li razgovarale sa svim autorima tekstova pročitanih u videu?


– Nismo. Vezano za tekst koji ste naveli na početku, autorica je anonimna, tako da smo se javili redakciji portala, objasnili za kakvu kampanju bismo ga koristile i dobili pravo korištenja uz potpis izvora. Jedna od priča je osobno iskustvo osobe koja sudjeluje u videu, a ostale dvije priče su iz knjige »I izbavi me iz mračnog zla«, Naklade Slap.


Nataša o Marini

Marina je osoba koju bi čovjek bez razmišljanja odabrao za uzor svom djetetu. Dobra, iskrena i poštena, sve ono što cijenim kod ljudi. Moj najbolji prijatelj po pisanoj riječi i smislu za humor. Svaki je tren našeg rada bio ispunjen iskrenim smijehom i samim uživanjem. Po struci novinar, a u životu se bavi marketingom i društvenim mrežama, što je meni nešto toliko strano da je nemoguće uopće objasniti koliko. Ona je tu, uz mene i da je nema moj san bi još uvijek bio samo san. Način na koji moju tvrdoglavost ublaži, moju ljutnju utiša i moje oduševljenje obuzda je nešto što moram voljeti i cijeniti, o Marini kaže Nataša.

 


Marina o Nataši

Nataša je cura s kojom sam išla u srednju školu i iako smo različite u svakom pogledu, ono oko čega se slažemo su definitivno knjige. Kemijski je inženjer i obožava tu kemiju, što ja nikada nisam shvaćala, ali dobro. Udana je i ima prekrasnog malog sina, moje kumče, koji će ove knjige morati znati napamet. Da nije nje, nešto o čemu sanjam cijeli život nikada se ne bi dogodilo. Ima poseban način smirivanja moje glave, načine da me nasmije i ona mi je srodna duša po knjizi.

Mnogo je Dajana


Glavni lik romana »Volja« je Dajana, možete li nam reći s čime se sve Dajana suočava?


– Dajana je cura koju vjerojatno puno ljudi ima u blizini. Ona je često puna energije, humoristična, pokretač u društvu i ljudi vole energiju kojom zrači. Dajana je, međutim, isto tako osoba koja se na svoj način cijeli život bori s nekim osobnim nesigurnostima i problemima. Završava u vezi koja postane nasilna, ali ju ona ne vidi kao takvu. Veže se do stanja ovisnosti o drugoj osobi i činjenica da ta veza završava kod nje vodi do toga da pada u tešku depresiju. Kako vrijeme ide, njena bol i patnja se povećava, ne razumije što joj se događa, ne zna kako si pomoći, okolina ju ne razumije i ona se u svemu tome počne gubiti do situacije u kojoj više ne vidi rješenje. Pokuša samoubojstvo jer ne vidi drugi izlaz iz te boli kojoj nikako ne može pobjeći.


Jeste li namjerno priči pristupile iz perspektive osobe koja je naizgled sretna da bi objasnile kako i sretni ljudi pate, te na taj način pokušali istaknuti da depresija nije »samo plakanje«?


– Prije nego smo krenule s pisanjem, karakter likova i njihov način ponašanja i reagiranja provjerile smo sa stručnjacima kako bi zapravo sve u knjizi bilo realno. Poruka cijele priče jest da se to može dogoditi svima, ali kako je Dajana samo jedan lik, morale smo izabrati jedan pristup. Ona je prikazana kao tip osobe za koju možda puno ljudi ne bi reklo da se bori s tako teškom patnjom, jer to ne pokazuje na van. Ono što je Dajana trebala osvijestiti kod čitatelja jest da nikada ne znate tko se s time nosi, ali da za sve postoji pomoć. Postoje stručnjaci koji mogu, znaju i žele pomoći osobama koje se bore s depresijom i osobama koje možda misle da u blizini imaju nekoga tko se s time bori, ali ne znaju kako pomoći.


U prethodnim romanima, glavne protagonistice su bile Nora (»Želja«), Ema (»Istina«) i sada Dajana. Koje su im glavne i zajedničke karakteristike i kako to da ste se odlučile za ženska imena u sva tri romana?


– Cijeli serijal je zamišljen kao priča o pet žena koje se nalaze na piću nakon deset godina. One cijelo vrijeme sjede u kafiću i pričaju što im se u tih deset godina dogodilo. Svaka priča je jedan nastavak, a kada se sve knjige skupe, zajedno tvore – »Život«. Ženska imena glavnih likova izabrale smo tako što smo pričale kako bismo nazvale kćeri da ih imamo. Onda smo išle gledati što ta imena znače i nekako su baš odgovarala uz radnju knjiga, odnosno nastavke u koje smo ih smjestile. Neke zajedničke karakteristike nemaju, svaka ima neku izraženiju karakternu liniju, ali se kao i svako žensko društvo, baš zbog toga slažu. Jedna je izrazito emotivna, duga izravna, treća uporna, četvrta pouzdana i brižna. Dijele one neke iste vrijednosti, ali svaka je, naravno, posebna na svoj način.



Mali i veliki problemi


Prilikom rada na knjigama surađivale ste sa stručnjacima kao što su psiholozi i psihijatri. Gledate li na pojam depresije drugačije no što ste gledale prije?


– Puno drugačije. U tome zapravo i jest glavni cilj koji smo sebi postavile ovom knjigom. Nama se percepcija promijenila proučavanjem literature, pričanjem sa stručnjacima i osobama koje su to prošle. Možda nekome ova knjiga napravi isto to. Te su teme teške za pokrenuti i teško je o tome pričati, ali zamislite da nekome pomognete samo zato što ste pokrenuli tu temu u trenutku kada je nekome trebalo hrabrosti da potraži pomoć? Ako znate koji programi postoje, ako znate da možete pitati stručnjake, ako znate da možete nekoga usmjeriti na stručnjake i kako to napraviti, ako naučite da sigurno postoji pomoć i rješenje i ako uspijete osvijestiti to da nekome problem koji se vama čini banalan, može uništiti cijeli svijet, drugačije ćete na to gledati. Drugačije ćete na to gledati bez obzira jeste li vi osoba kojoj treba pomoć ili ste osoba koja nekome može pomoći.


Koje su najveće zablude o depresiji s kojima ste se upoznali do sada?


– Ono s čime smo se često susrele dok smo istraživale jest da je depresija bolest iz koje se možeš »trgnuti«. Ne možeš. Ali depresija je bolest koja se liječi. I to uspješno. Isto tako ljudi misle da to nastupa nakon nekog velikog traumatičnog događaja, ali se malo razmišlja o tome da taj traumatičan događaj može biti bilo što. Odnosno nešto što bi netko opisao kao ‘mali ili uobičajeni problem’. Primjerice, okolina kod Dajane u »Volji« na njen prekid s dečkom reagira na način da joj na početku pružaju podršku jer razumiju da je tužna. Kako to s vremenom postaje sve gore, okolina to počinje prikazivati kao problem koji se događa svima i da se samo treba trgnuti, izaći van i sve će biti u redu.


Uz knjigu ste pokrenule i kampanju #1010volja. Je li broj odabran zbog obilježavanja Međunarodnog dana mentalnog zdravlja?


– Tako je. Željele smo prije 10. listopada pokrenuti temu kroz drugačije kanale. Jedan od njih je bio ples, gdje su polaznice plesnog studija Učilišta ZKM-a plesale na čitani dio knjige, a drugi je bio video u kojem su prikazana stvarna iskustva. Ideja je bila pokrenuti to sve preko online kanala i društvenih mreža i onda 10. listopada obilježiti Svjetski dan mentalnog zdravlja izlaskom knjige koja o tome progovara na jedan drugačiji način.


Koji je cilj kampanje i na kakve ju sve načine provodite?


– Cilj kampanje je jako jednostavan – da se o ovome priča. Mi smo izabrale o ovome progovoriti na jedini način na koji znamo, kroz pisanje. Možda će nekome biti jednostavnije pokrenuti ovu temu u svom društvu ili obitelji, ako kažu da su to pročitali u knjizi. Možda ta rasprava nekome pomogne. Što više ljudi počne o ovome pričati, na bilo koji način, to će prije s toga biti maknuta stigma. Sigurne smo da razgovor vodi tome da manje ljudi misli da je sramota tražiti pomoć ili da su oni krivi za to što se tako osjećaju ili da misle da su u tome sami. Kampanju provodimo promocijom knjige, potičemo da se čita i komentira. U širenju cijele te priče pomogli su nam stručnjaci, mediji, domaći autori, book blogeri, influenceri i osobe iz javnog života. Nemate pojma koliko nam to znači. Činjenica da postoje ljudi koji su bez razmišljanja odlučili iskoristiti platformu koju imaju samo da prošire ovu priču dalje, stvarno daje poticaj.



Posrednici pomoći


Smatrate li da je tema depresije i samoubojstva dovoljno zastupljena u današnjem društvu?


– Dosta teško pitanje jer svatko to gleda iz svoje okoline. Mislimo da nije. Mislimo da se o tome treba pričati puno otvorenije. Mi nismo znale jako puno stvari o tome kako sve to izgleda, kako pomoći, kako tražiti pomoć, koji sve programi postoje i kako se liječi depresija dok nismo o tome počele istraživati.


Negdje sam pročitala ili čula da ste odlučile biti ne psiholozi već posrednici, u smislu da ljudima dajete do znanja da nisu sami te da se mogu nekome obratiti. Kome se mogu obratiti ljudi, ali i njihove obitelji ili prijatelji za pomoć?


– Točno tako. Nas dvije nemamo nikakvu pozadinu, znanje ili iskustvo da nekome pružimo stručnu pomoć, ali smo saznale i naučile koji programi postoje i kako usmjeriti nekoga prema stručnjacima koji mogu pomoći. Mi svi tu možemo biti da nekome pokažemo da nije sam, da rješenje postoji, da nam se može obratiti bez straha i da sigurno postoji pomoć. To je uloga svih nas i onda usmjeriti prema nekome tko zna kako pomoći. Kontakte i programe koji postoje navele smo na kraju knjige, a možete ih pronaći i na web stranici. Stručnjaci koji su nama u svemu tome pomogli su prof. dr. sc. Danijela Štimac Grbić, voditeljica odjela za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti na Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, dr. sc. Mirela Šentija Knežević pročelnica Grada Zagreba i doc. dr. sc. Miroslav Hanževački. dr. med. spec. obiteljske med., ravnatelj Doma zdravlja Zagreb – Zapad.


Kome je sve namijenjen roman, odnosno serijal? Postoji li dobna granica za čitatelje?


– Rekle bismo da bi neka dobna granica bila od srednje škole na dalje. Ovo je tema o kojoj bi trebali pričati stvarno svi. I mladi, i stari.


»Pet žena koje su zajedno išle u srednju školu u Kutini, našle su se na piću nakon deset godina. Dugo se nisu vidjele, pa si, naravno, svašta imaju za ispričati. Svaka od njih na tom piću priča što joj se dogodilo otkad se nisu vidjele. Svaka od njih otišla je u drugi grad u Hrvatskoj i svaka od njih bori se s nekim drugim problemom. Svaka knjiga iz serijala donosi priču jedne od njih«, stoji u opisu serijala na vašoj web stranici. Čitat ćemo dakle, još dvije priče dviju protagonistica, možemo li znati što nas čeka?


– Svašta, ha, ha, ha… Ne bismo puno otkrivale, jer nam nije strano da prije vremena kažemo svašta. Primjerice, datum izlaska knjige koju još nismo ni počele pisati, pa samo sebi napravimo probleme. Slijedi nam priča na O i evo nećemo još reći naslov, ali možemo reći da sljedeću priču priča Sofija i da je ona nakon srednje škole otišla u Rijeku, a što joj se sve tamo dogodi i s čime se ona nosi, još nećemo otkrivati.