Vijest o smrti Massima je stigla na samom kraju godine u kojoj je Hrvatska svoju donedavnu ulogu autsajdera završila ulaskom u mainstrem
Za one koji nisu tu s nama više, zvona neka zvone nježnije i tiše – božićna je pjesma koju je proteklih godina pjevao Massimo. A onda je stigla tužna vijest o njegovom odlasku.
Tako godina završava pomalo tužno, jer Massimo je od autsajdera počekom 80-ih godina postao pravi mainstrem i opće mjesto hrvatske kulture. A vijest je stigla na samom kraju godine, u kojoj je Hrvatska svoju donedavnu ulogu autsajdera, odnosno bolje rečeno početnika ili debitanta u Europskoj uniji, završila ulaskom u mainstrem.
Poslije godina pandemije, pa potresa, pa početka rata u Ukrajini, za Hrvatsku je ova godina na kraju posve neočekivano završila dobro. Nova godina, preciznije 1. siječnja, bit će obilježen ulaskom u eurozonu i šengenski prostor. Dok smo svi strahovali od posljedica rata u Ukrajini i naglog osiromašenja, evo ipak Božić slavimo u normalnim uvjetima. Tako se Hrvatska, za razliku od Bugarske i Rumunjske, našla među 15 od 27 država Europske unije koja pripada tzv. dubokoj integraciji jer će imati euro, potpunu slobodu kretanja i sve ostale prerogative koje imaju najsnažnije i najveće države EU-a. Do zadnjeg trenutka to je bilo neizvjesno, ali na kraju je odlučeno da Hrvatska ipak ubaci u višu brzinu, i da se »odvoji« od Bugarske i Rumunjske koje su ostale u sporijem kolosjeku. To za njihove vlade ne prolazi dobro, i unutarnja politika tih država trenutno je vrlo opterećena činjenicom da nisu dobile zeleno svjetlo, za razliku od Hrvatske. To je ipak dokaz više da cijeli taj poduhvat ulaska u Schengen, posebno danas u vrijeme pojačanih migracija i ogromnih promjena na karti Europe, jest rezultat neke konkretne političke akcije hrvatske diplomacije.
Sad još samo treba sjesti u auto i stići do Trsta, a za koji dan i ugostiti Talijane koji će na kavu u Opatiju ili Istru doći najnormalnije s eurima u džepu. Nije puno, ali čovjeka veseli, reklo bi se.
Otvoren za Hrvatsku u idućoj godini ostaje svakako problem inflacije, ali teret odgovornosti za njeno postojanje sada se s makroekonomije seli k sasvim konkretnim poduzetnicima, odnosno trgovcima. Cijene goriva počele su padati, i pad cijena hrane sada ovisi isključivo o onima koji kreiraju politiku cijena u svojim trgovačkim lancima. A svjedoci smo kako se cijene već sada napuhavaju. Trebat će pažljivo pratiti kako će ići nakon 1. siječnja, kad se kava od 14 kuna zaokruži na dva eura, ili kruh na euro i pol. Tko može tome stati na kraj – pitanje je. Vlada, inspekcije, ili naprosto tržište tako što ćemo pri uvođenju eura prvih tjedana i mjeseci pripaziti s onim sitnim centima u novčaniku. A kad je riječ o trgovcima, i kontroli nad njima, doista je apsurdno da Vlada ide s trostrukim mjerama zaštite od krize, ne samo onim od 26 milijardi kuna, nego i ovim novim božićnim mjerama, a da se istovremeno tolerira da se građane oštećuje napuhavanjem cijena. Stoga bi samoj Vladi bilo u interesu da to nadzire, šalje inspekcije i jasno kaže tko su ti koji zarađuju na građanima gdje ne treba. Ako se država može odreći dijela sredstava zbog krize, nema smisla da netko radi budalu i od građana, i od te Vlade.
Rezime 2022. godine ne može proći bez zaključka da nam je sve to, u neku ruku, omogućila Europska unija. Hrvatska, kao taj novi dio europskog mainstreama, na raspolaganju ima milijarde eura, i te su milijarde razlog zašto i Vlada može izlaziti sa svojim mjerama. Ukratko, novca ima, i zato je državna intervencija moguća. Stoga je začudno i nevjerojatno kad se kao glavni kritičar EU-a u zadnje vrijeme pojavljuje glavom i bradom predsjednik RH Zoran Milanović. Onaj isti koji je kao premijer Hrvatsku »upisao« u EU 2013. godine, danas je kritičar zajednice koja Hrvatskoj omogućuje da mirno diše i preživi ovu krizu. Pomalo čudna politika, pogotovo zna li se da će u 2023. godini još jedna nedovršena tema, a to je obnova, opet u prvom redu biti vezana praktički primarno na EU, odnosno na novac iz EU-a.
Godina koja je pred nama, 2023., uvelike će ovisiti o ishodu rata u Ukrajini. Cijene plina i nafte ovisit će praktički samo o tome, pogotovo nakon limitiranja. Ne unatoč tome, nego upravo zato, moramo ostati zakriljeni tim EU-mainstreamom jer to je kaput koji daje zaštitu svim svojim članicama, i političku, a i financijsku. Odreći se te EU pozicije bilo bi doista bezglavo.
Tihana Tomičić
Zvona neka zvone nježnije i tiše
Tihana Tomičić
24. prosinac 2022 14:28
Foto Vedran Karuza
Vijest o smrti Massima je stigla na samom kraju godine u kojoj je Hrvatska svoju donedavnu ulogu autsajdera završila ulaskom u mainstrem
Za one koji nisu tu s nama više, zvona neka zvone nježnije i tiše – božićna je pjesma koju je proteklih godina pjevao Massimo. A onda je stigla tužna vijest o njegovom odlasku.
Tako godina završava pomalo tužno, jer Massimo je od autsajdera počekom 80-ih godina postao pravi mainstrem i opće mjesto hrvatske kulture. A vijest je stigla na samom kraju godine, u kojoj je Hrvatska svoju donedavnu ulogu autsajdera, odnosno bolje rečeno početnika ili debitanta u Europskoj uniji, završila ulaskom u mainstrem.
Poslije godina pandemije, pa potresa, pa početka rata u Ukrajini, za Hrvatsku je ova godina na kraju posve neočekivano završila dobro. Nova godina, preciznije 1. siječnja, bit će obilježen ulaskom u eurozonu i šengenski prostor. Dok smo svi strahovali od posljedica rata u Ukrajini i naglog osiromašenja, evo ipak Božić slavimo u normalnim uvjetima. Tako se Hrvatska, za razliku od Bugarske i Rumunjske, našla među 15 od 27 država Europske unije koja pripada tzv. dubokoj integraciji jer će imati euro, potpunu slobodu kretanja i sve ostale prerogative koje imaju najsnažnije i najveće države EU-a. Do zadnjeg trenutka to je bilo neizvjesno, ali na kraju je odlučeno da Hrvatska ipak ubaci u višu brzinu, i da se »odvoji« od Bugarske i Rumunjske koje su ostale u sporijem kolosjeku. To za njihove vlade ne prolazi dobro, i unutarnja politika tih država trenutno je vrlo opterećena činjenicom da nisu dobile zeleno svjetlo, za razliku od Hrvatske. To je ipak dokaz više da cijeli taj poduhvat ulaska u Schengen, posebno danas u vrijeme pojačanih migracija i ogromnih promjena na karti Europe, jest rezultat neke konkretne političke akcije hrvatske diplomacije.
Sad još samo treba sjesti u auto i stići do Trsta, a za koji dan i ugostiti Talijane koji će na kavu u Opatiju ili Istru doći najnormalnije s eurima u džepu. Nije puno, ali čovjeka veseli, reklo bi se.
Otvoren za Hrvatsku u idućoj godini ostaje svakako problem inflacije, ali teret odgovornosti za njeno postojanje sada se s makroekonomije seli k sasvim konkretnim poduzetnicima, odnosno trgovcima. Cijene goriva počele su padati, i pad cijena hrane sada ovisi isključivo o onima koji kreiraju politiku cijena u svojim trgovačkim lancima. A svjedoci smo kako se cijene već sada napuhavaju. Trebat će pažljivo pratiti kako će ići nakon 1. siječnja, kad se kava od 14 kuna zaokruži na dva eura, ili kruh na euro i pol. Tko može tome stati na kraj – pitanje je. Vlada, inspekcije, ili naprosto tržište tako što ćemo pri uvođenju eura prvih tjedana i mjeseci pripaziti s onim sitnim centima u novčaniku. A kad je riječ o trgovcima, i kontroli nad njima, doista je apsurdno da Vlada ide s trostrukim mjerama zaštite od krize, ne samo onim od 26 milijardi kuna, nego i ovim novim božićnim mjerama, a da se istovremeno tolerira da se građane oštećuje napuhavanjem cijena. Stoga bi samoj Vladi bilo u interesu da to nadzire, šalje inspekcije i jasno kaže tko su ti koji zarađuju na građanima gdje ne treba. Ako se država može odreći dijela sredstava zbog krize, nema smisla da netko radi budalu i od građana, i od te Vlade.
Rezime 2022. godine ne može proći bez zaključka da nam je sve to, u neku ruku, omogućila Europska unija. Hrvatska, kao taj novi dio europskog mainstreama, na raspolaganju ima milijarde eura, i te su milijarde razlog zašto i Vlada može izlaziti sa svojim mjerama. Ukratko, novca ima, i zato je državna intervencija moguća. Stoga je začudno i nevjerojatno kad se kao glavni kritičar EU-a u zadnje vrijeme pojavljuje glavom i bradom predsjednik RH Zoran Milanović. Onaj isti koji je kao premijer Hrvatsku »upisao« u EU 2013. godine, danas je kritičar zajednice koja Hrvatskoj omogućuje da mirno diše i preživi ovu krizu. Pomalo čudna politika, pogotovo zna li se da će u 2023. godini još jedna nedovršena tema, a to je obnova, opet u prvom redu biti vezana praktički primarno na EU, odnosno na novac iz EU-a.
Godina koja je pred nama, 2023., uvelike će ovisiti o ishodu rata u Ukrajini. Cijene plina i nafte ovisit će praktički samo o tome, pogotovo nakon limitiranja. Ne unatoč tome, nego upravo zato, moramo ostati zakriljeni tim EU-mainstreamom jer to je kaput koji daje zaštitu svim svojim članicama, i političku, a i financijsku. Odreći se te EU pozicije bilo bi doista bezglavo.