Zlatko Crnčec

Zoran Milanović opet prekomjerno garantira

Zlatko Crnčec

Foto Goran Stanzl/PIXSELL

Foto Goran Stanzl/PIXSELL

Ostat će dilema zašto je uopće došlo do ovog najnovijeg povoda za sukob dva brda

placeholder


Specifična retorika Zorana Milanovića i njoj pripadajući vokabular opet dominira javnom scenom. Kao i u prijašnjim slučajevima nju prati silovanje pozitivnih zakonskih normi, od kojih su neke zaista nelogične i nedorečene. I koje stvaraju kaos. Ali koje zaista jesu na snazi, a neke je i sam kao premijer predložio, a njegova vladajuća većina u Saboru izglasala.


Dio njegove retorike je i naricanje nad sudbinom jednog brigadira koji je morao otići u mirovinu. Zaista ostaje otvoreno je li brigadiru Burčulu nanesena nepravda. Riječ je o dragovoljcu Domovinskog rata koji je u Oružane snage stupio još u siječnju 1991. godine. Prema takvim ljudima zaista treba imati obzira iako je vojska po samoj svojoj definiciji prilično neemocionalna institucija. Međutim, nije Burčul prvi, a sigurno ni zadnji koji je po kratkom postupku otpravljen ravno iz uniforme među umirovljenike. Uostalom, 2000. godine nakon dolaska na vlast SDP-ove koalicije MORH je bio očišćen željeznom metlom. Baš kao i policija. I nije u javnosti bilo ovakvog naricanja. Iako su tada umirovljeni svi također bili sudionici Domovinskog rata od samog početka. Ovdje ne mislimo na one generale koje je umirovio Stipe Mesić jer su se počeli baviti politikom već na desetine anonimnih pripadnika HV-a.


Milanović je ovdje nevjerodostojan. Prije samo šest godina Vlada kojoj je on bio na čelu bila je na čvrstom stajalištu da u miru ona zapovijeda vojskom. Takvu je izjavu u kameru dao Milanovićev ministar obrane Ante Kotromanović. Nema nikakvih naznaka da ga je Milanović pozvao i objasnio mu da nije u pravu, da je Zakon na koji se poziva neustavan. I da tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima sve ovlasti zabraniti pripadnicima HV-a sudjelovanje na vojnom mimohodu koji je organizirala Vlada – jer joj to pravo izravno daje Ustav.




Milanović je krajnje neodgovoran i prema admiralu Robertu Hranju. Gurnuo je načelnika Glavnog stožera u izravnu političku bitku, što je krajnje neprihvatljivo u bilo kojoj demokratskoj državi. Posebno ne u onoj koja je članica NATO saveza. U normalnoj državi, kakva Hrvatska očito nije, admiral Hranj bi morao napustiti svoju dužnost. Naprosto, neprihvatljivo je bilo kakvo javno polemiziranje aktivnog admirala s ministrom obrane. Da su u Uredu predsjednika bili samo malo dobronamjerniji, onda bi oni u svom priopćenju objavili ono što je napisao Hranj o natezanjima s Banožićem oko odlaska pripadnika PZB-a u BiH. Učinak u polemici s Banožićem bio bi isti, a Hranj bi bio pošteđen mučne situacije uplitanja u žestoku političku utakmicu. Isto se odnosi na situaciju da Hranj mora priopćavati ministru obrane da ne može govoriti na skupu unutar objekta Oružanih snaga.


Potpuno je bizarna bila i sama ideja o slanju pripadnika HV-a u BiH. Tek treba vidjeti je li zaista zatraženo odobrenje institucija BiH za takav poduhvat. Ta država je toliko disfunkcionalna da njihova politika, sve dok to Milanović nije sam spomenuo, nije ni reagirala na ovaj događaj. Cijela je ta priča krajnje politički toksična s obzirom na ne tako davnu presudu Haškog tribunala u kojoj se spominje uloga HV-a u BiH u prilično negativnom svjetlu. Banožić bi bio potpuno u pravu da je odbio potpisati odobrenje za tu avanturu. Međutim, on odlazak nije osporavao iz ovih očiglednih političkih razloga, već je to napravio kao još jedan potez u stalnom nametanju dva kraka izvršne vlasti. Pa ga je na kraju nakon jednodnevnog natezanja potpisao.


Naravno, ostat će dilema zašto je uopće došlo do ovog najnovijeg povoda za sukob dva brda. Milanović zaista ima pravo biti ljut na ministra obrane koji ga je praktički ponizio svojom odlukom o umirovljenju zapovjednika PZB-a. Naime, Milanović je osobno razgovarao s Banožićem i tražio da brigadir Burčul ostane. S Banožićem je u tom smislu razgovarao i predsjednikov savjetnik za sigurnost Dragan Lozančić. Banožiću je moralo biti jasno da će odbijanje tih zahtjeva dovesti do velike političke bure. Nije jasno zašto nije poslušao Milanovićeve sugestije. Riječ je bila o zapovjedniku jedne manje postrojbe čije je umirovljenje bilo u diskrecijskoj nadležnosti ministra obrane. Zakonito bi bilo da je Burčul ostavljen na dužnosti. Zakonito je i njegovo umirovljenje. Samo što u prvom slučaju ne bi bilo ovakvog cirkusa.