Foto REUTERS
U sljedećih 12 mjeseci održat će se važni izbori u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Kako Njemačka i Francuska čine osovinu na kojoj počiva europska integracija, tako i o ishodu njihovih izbora ovisi i budućnost integracije, o čemu svjedoči snažan uspon euroskeptičnih populista u obje zemlje
Nema mira za staru i umornu Europu. Drugi krug austrijskih predsjedničkih izbora i talijanski referendum o ustavnim reformama već u ovu nedjelju bit će prvi veliki test otpornosti Europe pred populističkim i nacionalističkim izazovom nakon šokantnog lipanjskog Brexita, a potom i zapanjujućeg trijumfa Donalda Trumpa u Americi. Austrijskim izborima i talijanskim referendumom započinje velika izborna godina u Europi, jer će se u sljedećih 12 mjeseci održati važni izbori u Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Kako Njemačka i Francuska čine osovinu na kojoj počiva europska integracija, tako i o ishodu njihovih izbora ovisi i budućnost integracije, o čemu svjedoči snažan uspon euroskeptičnih populista u obje zemlje.
Drugi krug austrijskih predsjedničkih izbora odvija se u sjeni talijanskog referenduma, iako je doista riječ o jedinstvenim izborima u povijesti europske demokracije, koji zbog neobičnih obrata traju već više od pola godine. Najprije je zbog utvrđenih nepravilnosti austrijski ustavni sud poništio već održani drugi krug, na kojem je pomalo iznenađujuće slavio kandidat Zelenih Alexander Van der Bellen, koji je tijesno pobijedio favorita Norberta Hofera, kandidata ekstremno desne Slobodarske stranke, koji je pobijedio u prvom krugu osvojivši skoro 15 posto glasova više od Bellena, a potom je zbog bizarnog problema s ljepilom za omotnice za glasačke listiće iz inozemstva došlo i do odgode ponovnih izbora. Pokazalo se da je od fascinantnog poštovanja demokratske procedure profitirao upravo kandidat ekstremne desnice – premda upravo ekstremna desnica tu proceduru najčešće dovodi u pitanje – koji bi tako mogao postati prvi kandidat te političke opcije na čelu neke zapadne države.
Čini se, naime, da bi odgoda drugog kruga mogla koristiti Hoferu. Da je drugi krug održan početkom listopada, kako je bilo predviđeno, šok nakon Brexita vjerojatno bi koristio Bellenu, no njegovim odgađanjem za početak prosinca, nakon pobjede Trumpa u Americi, zamah je ponovno dobio Hofer. Trijumf Trumpovog populizma oslobodio je mnoge kočnice u Europi, pa tako i u Austriji, ohrabrujući radikalne opcije i ublažavajući strah od političkog koračanja u nepoznato i napuštanja utabanih staza liberalne demokracije i političkog konsenzusa koji su poslijeratnoj Austriji donijeli blagostanje i stabilnost bez premca i u europskom kontekstu.
No sada je toj stabilnosti došao kraj, a nazire se i konac moći političkog konsenzusa dviju dosadašnjih glavnih stranaka lijevog i desnog centra, koje su od Drugog svjetskog rata naovamo regrutirale sve austrijske predsjednike i vladale zemljom, ili naizmjenično ili zajedno. Na ovim izborima predsjednik Austrije prvi put neće biti izabran iz redova tradicionalnih stranaka ljevice i desnice, nego iz redova ekstremne desnice ili Zelenih, tako da su za Austriju ovi izbori svakako povijesni.
Za razliku od talijanskog referenduma o ustavnim reformama, čiji se najvjerojatniji neuspjeh najčešće katastrofično označava kao vjerojatni početak novog sloma i nove velike europske krize, pa čak i raspada eurozone, posljedice Hoferove eventualne pobjede u pravilu se zanemaruju. Za to je zaslužan i sam Hofer koji se u kampanji uglavnom klonio teških riječi, pa je tako povukao najavu referenduma o izlasku Austrije iz EU-a, tzv. Öxit, iako je vjerojatno samo riječ o predizbornoj taktici, budući da bi njegova pobjeda vjerojatno vodila u pad sadašnje velike koalicije i raspisivanje novih izbora. Na tim bi izborima najviše glasova mogla osvojiti upravo Hoferova Slobodarska stranka, koju su osnovali bivši nacisti i čiji je pokojni čelnik Jörg Haider svojedobno napravio pionirske korake na dugom maršu ekstremne desnice od političke margine do vladajućih ureda.
Vjerojatno ne treba objašnjavati kako je ishod austrijskih izbora, baš kao i talijanskog ustavnog referenduma, važan za Hrvatsku, i to ne samo zbog bizarne Hoferove ideje o stvaranju saveza srednjoeuropskih država »sa sličnom kulturom«. Na čelu Hoferovog konzervativnog i protuimigrantskog saveza bila bi Austrija, po uzoru na nekadašnju Austro-Ugarsku monarhiju, kako bi se pariralo Njemačkoj i Francuskoj, a sutra, tko zna, novi bi savez možda nadomjestio EU, na radost Hofera i njegovih političkih prijatelja i istomišljenika, kako u Austriji tako i u Hrvatskoj.
