Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je nedavno optužnicu protiv umirovljenog generala bivše JNA Borislava Đukića i još sedam oficira vojske bivše države zbog topničkih napada na civile u Šibeniku od kolovoza 1991. do kolovoza 1995. godine. Zbog njihove odgovornosti, prema optužnici, smrtno je stradalo 118 civila, silovano je pet žena, dok je još sedam silovanja ostalo u pokušaju. Kako to da je ova optužnica podignuta tek sada, nakon više od dva desetljeća? Što su to policija i odvjetništvo čekali do sada? U Županijskom odvjetništvu u Splitu objasnili su kako je optužnica podignuta tek nakon višegodišnjeg rada na utvrđivanju činjenica i prikupljanju dokaza provođenjem ekshumacija, sudsko-medicinskih vještačenja, analiziranja dokumentacije iz Hrvatskog memorijalnog centra Domovinskog rata te ispitivanja 450 svjedoka, s više od tri tisuće dokaza.

Što je to, dakle, toliko različito u ovom šibenskom slučaju i u slučaju recentnih uhićenja 10 časnika HVO-a? Zbog čega nikome nije bilo sporno kada je splitsko tužiteljstvo nakon više od 20 godina optužilo oficire bivše JNA, a sada je svima sporno kada tužiteljstvo BiH nakon više od 20 godina želi kazniti odgovorne za ratne zločine u Orašju? Zašto ono što je dopušteno Hrvatskoj nije dopušteno BiH?

S kakvim još argumentima hrvatski dužnosnici osporavaju akciju bosanskohercegovačkih vlasti protiv časnika HVO-a? Predsjednik Sabora Božo Petrov tako argumentira da su uhićeni hrvatski državljani, što bi, valjda, trebalo biti dovoljno da tužiteljstvo BiH digne ruke od svega. Pa naravno da su hrvatski državljani, kada je Hrvatska svim Hrvatima u BiH podijelila hrvatsko državljanstvo. Zato nije jasno misli li Petrov da uhićenici nisu počinili ono za što ih terete ili samo smatra da njihova eventualna (zlo)djela ne bi trebala biti procesuirana zato što su oni »naši sunarodnjaci i državljani«?

Dakako da ne treba unaprijed odbaciti mogućnost da su optužbe u ovom slučaju politički motivirane i da su možda rezultat »selektivnog korištenja pravosuđa«, kako to navodi novi šef diplomacije Davor Ivo Stier, no ispaliti takvu optužbu, a za to ne pružiti niti jedan jedini dokaz, e tu se onda radi o brutalnom i zasad potpuno neargumentiranom pritisku na pravosuđe druge države. Takav dokaz sigurno ne predstavlja činjenica da je do hapšenja došlo samo dva dana nakon posjeta novog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića BiH, niti je tim hapšenjima BiH dao do znanja što misli o Plenkovićevoj najavi da će Hrvatska »na najkonstruktivniji način pomoći koheziji BiH na njezinom europskom putu, kao garanciji ravnopravnosti Hrvata«, kako to tumače domaće sveznalice, jer hapšenja zasad samo ukazuju da protiv uhićenika postoje ozbiljne sumnje.

Zanimljiva je reakcija i bivšeg šefa diplomacije Mire Kovača, koji je ovu priliku očito iskoristio za implicitnu kritiku novog premijera i njegove prve vanjskopolitičke inicijative. Uhićenja u Orašju nazvao je »čestitkom i pozdravom« iz BiH nakon prijateljske poruke Plenkovićeve Vlade susjednoj državi, pokroviteljski poručivši »kolegama u izvršnoj vlasti« kako očekuje da se »na odgovarajući način angažiraju«.

Još je zanimljivija reakcija predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović, koja se usredotočila na pitanje tko je u Hrvatskoj znao za istragu i tko je dostavio dokumentaciju u BiH, lakonski ustvrdivši kako su »službe zakazale«, da bi se ubrzo pokazalo da su, doslovce, svi znali sve, te da je dokumentacija iz Hrvatske doista dostavljena nadležnima u BiH, ali u skladu s važećim sporazumom o razmjeni podataka u istragama ratnih zločina, koji je istražiteljima BiH i otvorio hrvatske arhive.

Znači li takva reakcija iz samog državnog vrha da bi Hrvatska trebala skrivati dokumentaciju i dokaze o počinjenim ratnim zločinima? I kako onda drukčije nazvati konstataciju ministra Stiera da »svaki zločin treba biti kažnjen« nego kao floskulu, pri čemu moramo podsjetiti da je Hrvatska prije samo nekoliko mjeseci blokirala pregovore Srbije i EU-a, zahtijevajući od Beograda »punu suradnju s Haškim sudom«, a sada se protivi procesuiranju ratnih zločina u Orašju.

Ako se Hrvatska doista s razlogom protivi procesuiranju »istinskih heroja«, kako je uhićenike iz Orašja nazvao Mostov saborski zastupnik Miro Bulj, jer ima dokaze o navodnoj pristranosti i političkoj instrumentaliziranosti pravosuđa u susjednoj državi, zašto Hrvatska onda sama ne sudi desetorici iz Orašja? Jasno je, međutim, da je ovdje u pitanju nešto drugo. Hrvatski čelnici očito smatraju da je tema ratnih zločina za Hrvatsku apsolvirana već samim ulaskom Hrvatske u EU, te da nas upravo naše članstvo u EU-u amnestira od suočavanja s ovim bolnim pitanjem. A time se još jednom potvrđuje kako su naši pristupni pregovori i preuzimanje europskih standarda bili samo farsa i kako Hrvatska svoje članstvo u Uniji i dalje najčešće koristi samo da bi drugima pokazala svoje staro, neeuropsko lice.