Drama oko belgijskog veta na europski potpis trgovačkog sporazuma s Kanadom (CETA) razriješena je pet poslije dvanaest. U Belgiji je nakon ustrajnog odbijanja tog sporazuma od strane tromilijunske Valonije i njezine vlade socijalističkog premijera Paula Magnettea te maratonskih pregovora belgijske savezne vlade i regionalnih vlasti, naposljetku ipak postignut dogovor o kontroverznom sporazumu. Valonija je na kraju ipak upalila zeleno svjetlo za sporazum i to nakon što je ta buntovna regija dobila jamstva za bolju zaštitu pred investitorima i za svoje poljoprivrednike, a navodno je Belgija dobila pravo na dodatno mišljenje od suda EU-a o skladnosti arbitražnog mehanizma iz CETA-e s europskim pravom. No da bi postignuti sporazum postao valjan, do kraja jučerašnjeg dana morali su ga potvrditi regionalni parlamenti u Belgiji, uključujući i valonski, ali i sve članice Europske unije. Samo u tom slučaju, naime, moguće je ponovo zakazati potpisivanje sporazuma EU-a i Kanade, nakon što je sastanak na vrhu EU-a i Kanade, zbog protivljenja »egoistične« Valonije, morao biti otkazan.

Zapravo, čini se da je CETA samo rezultat perfidne igre, kojoj je cilj ostvarenje istog cilja zaobilaznim putem. CETA je, naime, samo mlađa sestra većeg TTIP-a, istovrsnog trgovačkog sporazuma između SAD-a i EU-a koji, baš kao i CETA, utjelovljuje i realizira interese globalnih korporacija i njihovih političkih elita na jednoj i drugoj strani Atlantika. A čini se da u ovom slučaju CETA predstavlja svojevrstan pomoćni izlaz nakon »propasti« TTIP-a.

Prisjetimo se samo kako je njemački vicekancelar Sigmar Gabriel nedavno na sva zvona oglasio kako su transatlantski pregovori TTIP »praktično propali«, slavodobitno poručivši kako Europa ne smije »pokleknuti pred američkim zahtjevima«, čemu je ubrzo prisnažio i francuski premijer Manuel Valls, i kako se u tom trenutku pojavila spasonosna CETA, sporazum koji omogućava praktično sve što i TTIP ali, kao što rekosmo, zaobilaznim putem. Preko Kanade, za koju su europski čelnici ustvrdili kako je »najsličnija EU-u od svih zemalja koje nisu članice EU-a«. Kanada, naime, ima drukčiji imidž od »omraženog« i »neoliberalnog« SAD-a, nešto mekši i humaniji, iako je ovaj put, dakako, riječ samo o imidžu, budući da je stvarnost drukčija. Logika ovakvih sporazuma identična je bez obzira radi li se o CETA-i i TTIP-u, a sve američke multinacionalke imaju svoja sjedišta i u Kanadi, preko kojih će onda, uz pomoć CETA-e, stići i do Europe.

I jedan i drugi sporazum predstavljaju pokušaj zaobilaženja nacionalnih država i njihovih zakonodavstava i propisa od strane velikih korporacija, što dokazuju odredbe prema kojima će korporacije moći tužiti države i naplatiti visoke odštete zbog »izgubljene dobiti« u slučaju ograničavanja njihova poslovanja, o čemu će odlučivati izvanredna arbitražna tijela, a ne redoviti sudovi. To u konačnici znači da države, premda bi trebale skrbiti za interese svojih građana, u novoj fazi globalizacije vlastitu suverenost dobrovoljno prepuštaju na milost i nemilost multinacionalkama i njihovim interesima. Zapravo, riječ je o svojevrsnoj – i dobrovoljnoj – suspenziji demokracije i podređivanju interesima velekapitala od strane europske političke elite. Ta je elita demokratsko pravo male Valonije tretirala kao sabotažu, na koju je odgovorila ucjenama i ultimatumom.

No, Valonci su uzvratili onako kako je na ovaj arogantni i stupidni pokušaj, koji ujedno predstavlja sunovrat europskih vrijednosti i dosegnutih standarda, jedino moguće uzvratiti – odbijanjem ultimatuma kao nelegitimnog i uvredljivog. I treba li se onda čuditi što se sve više građana, koji vjeruju da zbog sporazuma kao što su CETA i TTIP gube svoja radna mjesta, okreću populistima i radikalima, budući da europski politički mainstream, i lijevi i desni, podržava ovakve sporazume? Ovakav pristup, naime, samo potvrđuje raskorak između europske političke elite i europskih građana, produbljujući nepovjerenje u EU.