Bilo je samo pitanje vremena kada će se kontraproduktivna politika Hrvatske prema Srbiji odraziti i na gospodarskom planu. Prema upravo objavljenim podacima, kojima se ovih dana pohvalio i premijer Srbije Aleksandar Vučić, Srbija od travnja ove godine prvi put u povijesti bilježi suficit u trgovini s Hrvatskom, što znači da Hrvatska više uvozi iz Srbije nego što u nju izvozi. Radi se o značajnom preokretu, koji se prethodnih godina činio skoro nezamislivim, s obzirom na to da je Hrvatska svih ovih godina redovito bilježila izraziti suficit u trgovini sa Srbijom. No hrvatski se suficit polako topio da bi se u travnju ove godine, u vrijeme kada je diplomatska kriza između dvije zemlje bila na vrhuncu, suficit pretvorio u deficit.

U prvih sedam mjeseci, prema podacima Privredne komore Srbije, robna razmjena između dviju zemalje dosegnula je pola milijarde eura, što je porast od skoro sedam posto. Od toga je izvoz Srbije porastao 14 posto u odnosu na prošlu godinu, dok je s druge strane hrvatski izvoz u Srbiju porastao za samo 0,2 posto, što znači da je Srbija ostvarila suficit od 11,8 milijuna eura.

Dakle, baš u vrijeme dok su se naši političari gušili izjavama o zaštiti nacionalnih interesa u odnosima sa Srbijom, Hrvatska je – i to upravo na području na kojem bi se ti nacionalni interesi trebali ponajprije iskazati, jer nije li upravo jačanje gospodarstva, a time i blagostanja građana ove zemlje, jedno od ključnih područja ostvarenja nacionalnih interesa – bila na gubitku.

Dok se, dakle, Hrvatska razmetala diplomatskom silom, koja se svejedno pokazala nedostatnom, počela je zaostajati na drugom planu, gospodarskom. To, naravno, nije ništa neobično na ovim područjima. Nacionalizam, dokazano je, zamagljuje jasnu perspektivu i onemogućava racionalno odlučivanje. Prije sedam-osam godina susjedna Slovenija uporno je ignorirala sve pozive da dade prednost europskim interesima i nastavku povijesnog procesa ujedinjenja Europe, što je onda značilo i stabilizaciju turbulentnog Balkana, dajući prednost svojim »nacionalnim interesima«. Tadašnji slovenski politički vrh nacionalne interese prema Hrvatskoj definirao je kao potrebu da se Hrvatsku što dulje zadrži u europskom predvorju. Negdje u to vrijeme, naime, u slovenskoj vrhušci u potpunosti je prevladala struja koja se plašila reperkusija proširenja EU-a na europski jugoistok, vjerujući da bi joj ulazak Hrvatske u EU mogao naškoditi. Iako je Slovenija u to vrijeme gospodarski stajala puno bolje od Hrvatske, Hrvatska je veća i potencijalno, s obzirom na resurse, perspektivnija zemlja, osobito kao članica EU-a. A to je kod jednog dijela slovenske političke elite pobudilo nelagodu. Slovenija više neće biti jedina zemlja bivše države koja je u EU-u, što će se onda sigurno odraziti i na diplomatskom i pogotovo na gospodarskom planu. I ta nelagoda i svojevrsni strah od Hrvatske kao članice EU-a onda je rezultirao i zaokretom u slovenskoj politici prema Hrvatskoj i otvorenom blokadom hrvatskih pristupnih pregovora.

Ishod slovenske diplomatske avanture dobro je poznat. Slovenija nije uspjela zaustaviti Hrvatsku, a Hrvatska je doista vrlo brzo ozbiljno na gospodarskom i investicijskom planu ugrozila liderski položaj Slovenije na prostoru bivše države. Slovenski Mercator, primjerice, koji je u to vrijeme poslovao u cijeloj regiji, u vrijeme slovenske blokade jedino je u Hrvatskoj poslovao s gubitkom, a upravo ta kompanija – što je svakako zanimljivo na simboličnoj razini – kasnije je postala jedna od najvećih lovina hrvatskih tajkuna i hrvatskog kapitala.

Slovenija i njezina diplomacija uložili su silnu energiju i kapacitete u bitku koja je bila unaprijed izgubljena, jer Slovenija je, baš kao i nedavno Hrvatska prilikom jalovog pokušaja blokade Srbije, ostala potpuno usamljena u europskim okvirima, tako da je onda bilo samo pitanje vremena kada će Ljubljana popustiti. Dakle – i to je glavna pouka ove priče – umjesto da se bavila ekonomijom i očuvanjem svojih pozicija u regiji, što je bilo naročito važno u kontekstu nadolazeće krize, susjedni političari vodili su rat u kojem nisu mogli pobijediti.

I Hrvatska i njezina diplomacija otvaraju fronte u kojima ne mogu pobijediti – a front sa Srbijom jedan je od onih kojima samo rijetki na našoj strani mogu odoljeti – iako je riječ o ratovima koji ugrožavaju naš ugled i utjecaj na ovim prostorima, što se onda obavezno reflektira i na ekonomiju i trgovinu, a to se vidi i iz najnovijih podataka o hrvatskom deficitu u trgovini sa Srbijom. Gospodarstvo i gospodarska politika trebali bi biti ugrađeni u svaku uspješnu vanjsku politiku, pogotovo prema susjedima, jer politika prema susjedima najvažniji je aspekt svake vanjske politike. Prema susjedima valja se odnositi s poštovanjem, jer ovdje nije riječ o odnosu iz one nesretne – a vidimo i netočne – prispodobe Zorana Milanovića o orlu i muhi. Naš jedini interes u odnosima sa susjedima su što normalniji i relaksiraniji odnosi, što više međusobne trgovine i investicija, što više kulturne i studentske razmjene i što više turista iz Srbije i svih susjednih zemalja na Jadranu i obrnuto. Sve drugo je obmana.