Kaotičan početak procesa izbora novog lidera SDP-a samo ukazuje na činjenicu da se ta stranka nalazi u rasulu i dubokoj krizi, puno dubljoj od poraznog učinka još jednih izgubljenih izbora. Od dvojice »vodećih« kandidata Ranko Ostojić nedvosmisleno je kandidat kontinuiteta, koji osigurava nastavak Milanovićeve politike. Ostojić ima mnoge Milanovićeve mane, poput, primjerice, konfliktnosti i agresivnosti, pa čak i stanovite neobuzdanosti, dok mu istodobno nedostaju i neke Milanovićeve vrline, poput, recimo, intelektualne širine, koja je zasigurno jedan od nužnih preduvjeta za kvalitetno vođenje vodeće lijeve stranke.

Drugi kandidat Tonino Picula kao dugogodišnji Milanovićev oponent obećava diskontinuitet, ali vođenjem stranke iz Bruxellesa, jer se ne želi odreći preostale tri godina lukrativnog mandata u Europskom parlamentu. To samo po sebi ne bi trebalo biti problem, što dokazuje i slučaj Andreja Plenkovića kojemu mandat europarlamentarca nije bio osobit teret pri preuzimanju HDZ-a. Picula, međutim, tom svojom odlukom silno podcjenjuje veličinu problema unutar SDP-a, a time i članstvo te stranke, koje očekuje da se novi stranački lider u ovom krucijalnom momentu stranci posveti bez rezervnog položaja i bez ostatka.

No još je zanimljiviji sada već neprijeporan utjecaj odlazećeg stranačkog predsjednika na ovaj proces, što samo dodatno podcrtava sramotni manjak integriteta stranačkog vodstva, koje očito nije doraslo sadašnjim izazovima, što se, uostalom, tako snažno očitovalo i tijekom posljednjeg izbornog ciklusa, kada je to isto vodstvo dobrovoljno pristalo biti zarobljenikom jednog čovjeka i njegovog nekontroliranog ega. Iako je, naime, javno deklarirao svoju neutralnost prilikom izbora novog stranačkog čelnika ili čelnice, odlazeći predsjednik, kako se čini, tog se obećanja ne pridržava pokušavajući presudno utjecati na izbore, što onda objašnjava i zbog čega Milanović nije podnio neopozivu ostavku, što bi bilo logično ako je riječ o iskrenom preuzimanju odgovornosti za izborni poraz, nego je samo najavio da se neće ponovno kandidirati za stranačkog predsjednika. Drugim riječima, Milanović odlazi, ali ne u potpunosti, jer želi i dalje imati utjecaja na procese u SDP-u, a to će biti moguće samo ako na vodećoj stranačkoj poziciji instalira svog klona. Podsjeća li i vas sve ovo na odlazak jednog drugog političara, u jednoj drugoj stranci, koji se, potom, pretvorio u potpuni politički potop i tog političara, ali i te stranke?

Posljednji su izbori potvrdili da SDP treba promišljene i suštinske promjene, a ne povratak na staro. Plan kojim se stranačke izbore pokušava reducirati na izbor »Milanovića poslije Milanovića« mogao bi biti poguban po SDP, pogotovo što se istodobno ciljano izbjegava suvisla rasprava o povodima i uzrocima posljednjeg izbornog debakla, tim više što je istu pogrešku SDP već napravio nakon prošlih izgubljenih izbora, a onaj tko ne pamti osuđen je na ponavljanje pogrešaka. Ovdje, dakle, nije riječ samo o nedoraslosti aktualnog stranačkog vodstva i manjku političkog integriteta, nego i o činjenici da aktualni SDP-ov vodeći kadar očito nije u stanju analizirati sadašnjost, niti promišljati budućnost.

A recentna europska politička povijest prepuna je sličnih socijaldemokratskih stranaka ljevice i lijevog centra koje su o sebi mislile da su velike, nezamjenjive i vječne, a danas jedva životare ili su potpuno propale. Ni te stranke ljevice, baš kao i SDP, nisu uspjele pronaći odgovore na ključne probleme koje muče današnje lijeve stranke u Europi. Još početkom prošlog desetljeća SPD je bio moćna njemačka stranka koja je u koaliciji sa zelenom strankom vladala zemljom, no danas je potpora toj stranci ispod 20 posto i njezini čelnici su svjesni da na dulji rok moraju birati između opozicije ili juniorskog partnerstva s konzervativcima u vladi. Nakon nedavnog katastrofalnog poraza britanskih laburista mnogi se pitaju hoće li ta stranka u dogledno vrijeme uopće moći ozbiljno konkurirati za pobjedu na izborima, a još je gora situacija sa socijalistima Francoisa Hollandea, kojima je rejting pao na 15 posto. Španjolski socijalisti već odavno su se oprostili s tradicionalnim političkim duopolom u toj zemlji nakon što su na nedavnim izborima osvojili samo 85 od ukupno 350 mjesta u parlamentu, dok je nekoć moćni grčki PASOK na prošlim izborima skoro potpuno propao, jedva prešavši izborni prag, slično kao i socijaldemokrati u Sloveniji, koji su 2008. pobijedili na izborima, a na prošlim izborima osvojili samo šest mandata.

Odlazeći šef SDP-a Milanović na posljednjoj je televizijskoj debati uoči izbora uvjeravao kako je SDP potpuno kompatibilan sa socijaldemokratskim strankama u Europi, usporedivši lijevu europsku političku obitelj s hotelskim lancem Hilton, čija je ponuda ista i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, što čelnik SDP-a osporava svojim političkim konkurentima na desnici. Upravo u tome možda i jest problem. Hrvatska socijaldemokracija u dubokoj je krizi, baš kao i socijaldemokracija u cijeloj Europi, i pitanje je kakva je njezina budućnost. Aktualna događanja u SDP-u samo su odraz te krize, koja ni izdaleka nije samo kadrovska, nego i ideološka i identitetska. O tome kako će SDP odgovoriti na tu krizu ovisi hoće li SDP živjeti, životariti ili propasti.