U svojoj posljednjoj političkoj utakmici Zoran Milanović napravio je pothvat bez presedana. U situaciji kada je nakon šestomjesečne blamaže s Karamarkovim i Hasanbegovićevim ustašovanjem i desničarskim ludilom trebalo braniti civilizacijske vrednote i demokratske standarde ovog društva, dojučerašnjeg lidera SDP-a za to kao da uopće nije bilo briga. Uvjeren da je većina birača u Hrvatskoj nastrojena konzervativno, odnosno desno od centra, te da mu pobjedu nad HDZ-om može donijeti samo privlačenje tih birača, Milanović je napravio dramatičan politički i ideološki zaokret javno otkrivši svoje ustaške korijene i pokušavajući diskreditirati novog lidera HDZ-a Andreja Plenkovića naglašavajući njegovu obiteljsku vezu s komunističkom nomenklaturom, naivno povjerovavši da će time pridobiti simpatije i povjerenje onih za koje je, naravno, bio i ostao – komunist i Jugoslaven. No pri toj političko-ideološkoj akrobaciji Milanović je alijenirao dobar dio vlastitih birača, koji uopće nisu izašli na izbore.

Zato je bilo prilično jasno što će se dogoditi čim su u nedjelju počeli stizati podaci o rekordno niskoj izlaznosti, s obzirom na tradicionalno disciplinirano biračko tijelo HDZ-a i tradicionalno nesigurno biračko tijelo SDP-a. SDP je u odnosu na prošle izbore izgubio više od 100 tisuća birača, dok je na HDZ-ovoj strani taj gubitak dvostruko manji, tako da je SDP-ova koalicija na ovim izborima osvojila dva mandata manje nego prošli put, dok je HDZ osvojio dva mandata više, i to samostalnim izlaskom na izbore, što se u ovom slučaju pokazalo kao strateški vrlo mudra odluka. Situacija za SDP postaje još poraznija kada se sadašnji SDP-ov rezultat stavi u kontekst nekoliko posljednjih izbornih ciklusa. SDP-ova koalicija od više od milijun birača na izborima 2007. godine pala je najprije 2011. na 958 tisuća, a potom i na 788 tisuća birača na prošlim izborima. No da ni tada u stranci nisu shvaćali što se događa potvrdilo se kada su Milanovića ponovno ustoličili za šefa, unatoč gubitku izbora. Takva nerazborita odluka, koja je samo potvrdila da ni SDP nije više stranka samopreispitivanja, kritike i polemike, dovela je do sadašnjeg debakla. SDP-ova koalicija spala je na 637 tisuća glasova, što znači da je stranka pod Milanovićevim vodstvom izgubila čak oko 400 tisuća birača, ili njih oko 40 posto, a takav katastrofalan učinak, naravno, ne bi uspjeli preživjeti ni puno sposobniji lideri od Milanovića.

No što se to dogodilo SDP-u? Ili bolje, što se to dogodilo Milanovićevom SDP-u? Ta je stranka potpuno zakazala kada je riječ o bilo kakvoj lijevoj alternativi sadašnjem katastrofalnom ekonomskom modelu. Učinak te fatalne intelektualne lijenosti SDP-ova vodstva krije se i u spektakularnom uspjehu Živog zida, koji je izrastao upravo u toj SDP-ovoj praznini. Problem je, dakako, u činjenici da u sadašnjem SDP-u i njegovu vodstvu ne postoji nitko tko bi bio sposoban oblikovati bilo kakvu alternativnu politiku. Ta je stranka, na žalost, kadrovski i intelektualno potpuno opustošena, postavši taocem Milanovićevog nekontroliranog ega. Zbog toga SDP-ov problem neće biti riješen pukim Milanovićevim odlaskom, a još manje instalacijom nekog Milanovićevog klona, poput Siniše Hajdaša Dončića. Ako želi opstati, SDP zahtijeva temeljitu obnovu, ideološku i kadrovsku.