Treba li se uopće čuditi što nemušti Tomislav Karamarko očigledno nije bio u stanju shvatiti poruku? A poruka je glasila otprilike ovako: Vladu valja osloboditi balasta kompromitiranog i nepopularnog prvog potpredsjednika, ali pritom i pošto-poto spriječiti povratak Zorana Milanovića na vlast. Jedan dio vodstva HDZ-a, koji još nije izgubio doticaj sa stvarnošću, svjestan je da HDZ sam mora riješiti problem svog neuspješnog predsjednika. U istom je kolu i predsjednica države, koja se bespridržajno distancirala od čovjeka koji ju je lansirao na Pantovčak, a pojavili su se i utjecajni glasovi unutar Katoličke crkve, koji su odjednom uočili da je Karamarko nesposoban prepoznati opće dobro. Svi su oni odustali od Karamarkova spašavanja znajući da taj put vladajuću većinu i HDZ vodi u neizbježnu propast.

No Karamarko, nakon taktičke ostavke na mjesto prvog potpredsjednika Vlade, nije odustao od riskantnog rušenja Oreškovićeva tima, u čemu je dobio svesrdnu pomoć Zorana Milanovića, budući da takav rasplet gotovo sigurno vodi u nove izbore. A na tim će izborima, što je opet gotovo sigurno, HDZ, pogotovo s Karamarkom na čelu, doživjeti potpuni potop. Karamarkova jedina strategija, kako se čini, počiva na blefu i na nijekanju stvarnosti. Karamarko i njegovi poslušnici već danima obmanjuju i sebe i građane tvrdeći da imaju onih famoznih 76 glasova za novu vladu, sve dok očito potkapacitirani novi glavni tajnik Domagoj Ivan Milošević – čiji izbor na ključnu operativnu stranačku funkciju također svjedoči o urušavanju HDZ-a pod Karamarkovim kormilom – nije neočekivano obznanio da HDZ ipak ima samo nedostatnih 68 glasova.

Karamarko negira činjenice i kada je riječ o povijesnoj odluci Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Jer kako je Karamarko reagirao na odluku kojom je kirurškom preciznošću, zbog njegovih poslovnih i privatnih veza s lobistom MOL-a Josipom Petrovićem, kao i zbog poslovnog odnosa Petrovića i Karamarkove supruge Ane Karamarko, utvrđen njegov sukob interesa? U svom odgovoru Karamarko uopće ne prihvaća odluku i dovodi u pitanje njezin legitimitet, nazivajući je »napola nakaradnom«, uz pregršt klišeiziranih teza o tome kako je on tobože žrtva »verbalnog delikta«, u potpunosti izbjegavši odgovoriti na ključne činjenice što su mu stavljene na teret. Izlizana antikomunistička retorika kojom je Karamarko nemušto odgovorio na razarajuće činjenice ponovno svjedoči o njegovoj posvemašnjoj bezidejnosti i nedarovitosti.

Takav Karamarkov pristup, baš kao i cijeli njegov slučaj, u mnogim elementima podsjeća na slučaj kontroverznog slovenskog političara Janeza Janše, čiju je vladu 2013. godine također srušilo tamošnje povjerenstvo za borbu protiv korupcije. To je povjerenstvo u Janšinom slučaju utvrdilo sumnju u korupciju jer Janša nije uspio uvjerljivo obrazložiti razliku između prijavljenih dohodaka i stvarnog stanja svoje imovine i novca na računima. U Janšinom su slučaju takve optužbe poprimile dramatične dimenzije zbog sumnje da se radilo o provizijama od finske Patrije. Protiv Janše, naime, istodobno se odvijao pravosudni proces u kojem je kasnije i pravomoćno osuđen zbog te afere, zbog čega je bio nekoliko mjeseci na izdržavanju kazne, iako je odlukom Ustavnog suda uspio izboriti prijevremeno puštanje na slobodu pozivajući se na kršenje svojih prava. Iako je afera naposljetku ostala bez definitivnog pravorijeka, budući da je najveća korupcijska afera u povijesti neovisne Slovenije u međuvremenu pala u zastaru, afera Patria imala je dalekosežne političke posljedice.

Janšin je slučaj upravo zbog toga vrlo poučan za razumijevanje političkog kaosa što ga je Karamarko priredio svojoj stranci i cijeloj zemlji. I Janša je, baš kao i Karamarko, odbijao prihvatiti odluku protukorupcijske komisije, optužujući državna i pravosudna tijela i tvrdeći da je žrtva verbalnog delikta. I Janša je protiv takve odluke pokrenuo upravni spor, što najavljuje i Karamarko. Ni Janša nije pomišljao na ostavku, iako je korupcijska afera u čijem se središtu našao bacala tešku ljagu i na njegovu stranku, kao što i Karamarkova afera ukazuje na toksičan kontinuitet Sanaderovog i Karamarkovog HDZ-a.

Na sljedećim izvanrednim parlamentarnim izborima u ljeto 2014. – drugim izvanrednim izborima u Sloveniji zaredom – Janšina stranka doživjela je težak poraz, osvojivši samo 20-tak od ukupno 90 mandata u Državnom zboru, čime je desnica otvorila put povijesnom trijumfu novoosnovane stranke Mira Cerara, koja predstavlja slovensku inačicu trećeg puta. Takav fijasko možemo objasniti isključivo Janšinim pravosudnim procesom i činjenicom da se stranka na izborima pojavila kao »zatvorska« stranka, u potpunosti zaokupljena pravosudnim tegobama svog predsjednika, koji je čamio u zatvoru, zbog čega je potpuno izgubila iz vida interese građana i njihove probleme, što je zasigurno sudbina koja čeka zatucani i radikalizirani HDZ s kompromitiranim Karamarkom na čelu.