Banac, jedinica za domoljublje

Zlu ne trebalo Denisa Romca

Denis Romac

Snimio Darko JELINEK / NL arhiva

Snimio Darko JELINEK / NL arhiva

Posljednjih mjeseci nesebično se žrtvovao da opravda i obrani  neobranjivo: brojne ekscese novih vlastodržaca, a osobito one koji se odnose na proustaški diskurs ministra kulture Zlatka Hasanbegovića



U jednom od svojih nastupnih intervjua novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač, najavljujući smjene u diplomaciji, otkrio je kako će se pri odabiru diplomata rukovoditi načelima efikasnosti i rezultata, ali i domoljublja, odnosno lojalnosti državi.


I dok je prvi kriterij koji se odnosi na uspješnost samorazumljiv, ostalo je nejasno kako Kovač misli mjeriti »odanost državi«? I kako je to uopće moguće testirati domoljublje?


I što je, uopće, za Kovača domoljublje? Je li, recimo, za njega domoljub i Velimir Bujanec, koji je svojedobno osuđen zbog dilanja kokaina, odnosno zbog trampe ove teške droge za seks, i koji je ponosno pozirao u nacističkoj uniformi, što Kovača nije spriječilo da gostuje u Bujančevoj emisiji.




Bujanec, naime, sebe sigurno smatra velikim domoljubom, a sudeći po njegovoj omiljenosti među novom političkom vrhuškom, njihovo poimanje domoljublja vjerojatno se podudara. Jesu li, primjerice, domoljubi i oni koji po gradskim ulicama, na skupovima i na stadionima pozdravljaju ustaškim pozdravom »Za dom spremni« ili su domoljubniji oni koji takve pozdrave ne čuju i onda uvjeravaju da je atmosfera na stadionima na kojima se takvi pozdravi čuju bila veličanstvena?


Je li domoljublje za neke možda povezano sa stranačkom pripadnošću, pa su onda samo hadezeovci, i eventualno oni iz HSP-a Ante Starčević? No da domoljublje poprima različita obilježja ovisno o stranačkoj pripadnosti možda najbolje potvrđuje slučaj nedavno smijenjenog prvog špijuna u Hrvata Dragana Lozančića.


Nema, naime, nikakve sumnje da je za bivšeg premijera Milanovića Lozančić domoljub, o čemu svjedoči i njegova napomena o Lozančićevom »herojskom činu«, što se najvjerojatnije odnosi na Lozančićevu ulogu u pribavljanju snimaka koji su kompromitirali arbitražu sa Slovenijom, a takav zaključak potvrđuje i naknadna Milanovićeva opaska kako mu je potop arbitraže »jedna od najdražih odluka« u cijelom mandatu.


No kada se stvar pogleda iz drugog, HDZ-ovog ugla, a pogotovo iz ugla predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Lozančićev slučaj dobiva sasma drugačije konotacije. Predsjednica države, naime, Lozančiću je zamjerila upravo nelojalnost, i to zato što je nije na vrijeme obavijestio da je u kontaktu s osobom koja je bila prisluškivana i praćena, iako bi Lozančić, da je kojim slučajem ispunio takva očekivanja predsjednice države, postupio protupropisno.


Je li, dakle, Lozančić u tom slučaju postupio nedomoljubno i je li prekršio kriterij lojalnosti državi – a institucija predsjednice države svakako je jedna od najvažnijih političkih institucija u zemlji – ili je postupio domoljubno tako što je savjesno radio svoj posao i čuvao tajnost istraga, baš onako kao što to nalažu propisi, pa i u ovom slučaju koji je izazvao toliki bijes na Pantovčaku? Ili malo drukčije kazano: treba li osim efikasnosti i rezultata još nešto što bi državnog dužnosnika, pa tako i diplomata, uvrstilo u domoljubni klub? Odgovor na pitanje kako to Kovač planira implementirati domoljublje kao jedan od glavnih kriterija za rad u diplomaciji stiže nam viješću da Ivo Banac, naš poznati povjesničar, publicist i politički konvertit, koji se od uvjerenog detuđmanizatora i ministra u vladi Ivice Račana posljednjih godina preobrazio u žestokog antikomunista i zagovornika HDZ-a, a osobito njegova predsjednika Karamarka – premda mu valja priznati da je cijelo vrijeme ostao dosljedan zagovornik atlantizma – uskoro odlazi za veleposlanika u Washington, dakle na jednu od najvažnijih diplomatskih pozicija.

Banac bi u Washingtonu trebao zamijeniti Joška Paru, karijernog diplomata koji se nedavno našao na meti predsjednice države koja se žestoko obrušila i na ministra Kovača i na neke veleposlanike, među njima i na veleposlanika Paru, iako ga nije imenovala, zapitavši se zastupaju li »neki od naših veleposlanika interese hrvatske države ili države primateljice, kad se s njima ‘apsolutno slažu’ u nekakvim priopćenjima i nekakvim kritikama Hrvatske«.


Za razliku od Pare, međutim, njegov nasljednik Banac vjerojatno u očima predsjednice predstavlja oličenje istinskog domoljuba, s obzirom na to da se ovaj ugledni povjesničar i profesor na Yaleu, koji je ostvario iznimnu karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama, posljednjih mjeseci nesebično žrtvovao da opravda i obrani  neobranjivo: brojne ekscese novih vlastodržaca, a osobito one koji se odnose na proustaški diskurs ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je ujedno i najzaslužniji što je nova vlada u zapadnim medijima ponijela epitet proustaške i ekstremne.


Eto, dakle, primjera kako bi se trebala ponašati i naša diplomacija, barem ako želi ispuniti Kovačeve kriterije domoljublja i lojalnosti državi. Mora, dakle, baš poput Banca, spremno stati na branik domovine i dokazivati kako su optužbe izvana na račun nove hrvatske vlade bez ikakva pokrića, a zatim ostrašćeno uvjeravati kako i najugledniji zapadni listovi namjerno objavljuju protuhrvatske pamflete kojima je cilj destabilizacija naše zemlje, i to pamflete naručene iz Hrvatske.


Bančeva osebujna objašnjenja, međutim, dosad su uglavnom bila korištena za unutrašnje potrebe, pa će baš biti zanimljivo vidjeti kako će na njegove fantastične teorije zavjere, koje kao da su nastale   u glavi čovjeka vrijednosno formiranog u totalitarnom, a ne demokratskom okružju, reagirati američke uši.


više vijesti