I dok smo mislili da Oreškovićeva vlada nije u stanju iznjedriti bilo kakav suvisao zakonski prijedlog ili reformu, dok se političari bave preslagivanjem vladajuće većine, a nacija se zabavlja Drugim svjetskim ratom, fašizmom i ministrom Hasanbegovićem, aktualna vladajuća garnitura u jednome se ipak pokazala neuobičajeno uspješnom i odlučnom. Prekjučerašnja odluka o stavljanju na bubanj osam važnih kompanija donesena je, naime, zapanjujućom, gotovo šokantnom lakoćom: na telefonskoj sjednici Vlade, bez ikakve rasprave, a dakako i bez Sabora, daleko od očiju javnosti.

Odluka kojom su strateške kompanije preko noći postale nestrateške, odnosno pogodne za (ras)prodaju, očito nije mogla pričekati jučerašnju redovitu sjednicu Vlade, što budi ozbiljnu sumnju u namjere Oreškovića koji je, sudeći po otporima i iz Mosta i iz HDZ-a, ali i njegovom financijskom backgroundu, osobito zainteresiran za realizaciju ovoga posla.

Tvrtke o kojima je ovdje riječ su ACI, Luka Rijeka, Podravka, Končar-elektroindustrija, Petrokemija, Croatia Airlines, Croatia banka i Croatia osiguranje. Te su kompanije dosad bile na popisu strateških tvrtki, a sada su s tog popisa brisane, što je prvi korak u pripremi njihove prodaje, bez obzira kada će se prodaja realizirati. Radi se, dakako, o dugoročnoj i dalekosežnoj odluci koja će se reflektirati na generacije građana ove zemlje, što je u potpunom nesuglasju s načinom na koji je Vlada donijela ovu odluku kojom će utjecati na sudbine tih kompanija i tisuće njihovih zaposlenika.

O čemu je ovdje riječ pokušat ćemo objasniti na primjeru ACI-ja. Riječ je o tvrtki koja ima 22 marine duž Jadrana, od kojih je posljednja izgrađena u Slanom kod Dubrovnika. ACI uredno posluje i redovito, iz godine u godinu, ostvaruje dobit i ničim ne opterećuje državu. Naprotiv, dobit ACI-ja je kontinuirana i sigurna, no usto je riječ i o kompaniji koja državi pruža mogućnost dugoročnog upravljanja nautičkim turizmom na Jadranu, a ne treba previše razglabati koliko je to važno i koliko je skidanje ACI-ja s popisa strateških tvrtki za zemlju koja turizam smatra svojom strateškom gospodarskom granom apsurdno. ACI je razvijan desetljećima, domaćom pameću, u nekim prošlim vremenima i okolnostima, tako da nema nikakve šanse da u sadašnjim tržišnim uvjetima stvorimo neki novi ACI, kada više ne budemo imali ACI.

Zbog toga je prodaja ACI-ja, kazat ćemo to izravno, potpuna ludost i čisto samoubojstvo. Čak je i Milanovićeva vlada, koja je također planirala pronaći strateškog partnera za tu tvrtku, to shvatila, nakon čega je odustala od prodaje ACI-ja.

I umjesto da takva kompanija godinama koje dolaze puni državni proračun i ostane jedna od strateških poluga gospodarskog razvoja, ACI bi po zamisli Oreškovićevog tima još jednom trebao pomoći državnom proračunu, ali jednokratno, poslije čega bi trebao donositi dobit isključivo nekom budućem investitoru. Ovdje je osobito zanimljivo da je priča o prodaji ACI-ja reaktualizirana nakon nedavnog kontroverznog posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, s obzirom na to da nije tajna da turska Dogus grupa, koja je već vlasnica 10-postotnog udjela u ACI-ju, želi preuzeti većinski paket, tako da se ovdje postavlja pitanje što je zapravo naša politička vrhuška dogovorila s turskim vlastodršcem.

Stavljanje Luke Rijeka na ovaj popis, kada imamo na umu strateško sljepilo naših vladajućih garnitura, uopće ne iznenađuje, budući da je država davno odustala od većinskog vlasništva u nekoć strateškoj državnoj kompaniji. Međutim, i to ponajbolje potvrđuje svu apsurdnost ove odluke, prometni pravac od Rijeke do Budimpešte strateški je za cijeli EU, a kao takav zaveden je u europskim dokumentima, no sada hrvatska država Luku Rijeka kao ključnu ulaznu točku na tom pravcu sada proglašava nestrateškom, odnosno kompanijom koja više nije od posebnog interesa za državu. Kako je takva glupost uopće moguća?

Ne znamo je li to jedini, ali sigurno jest jedan od razloga zbog kojih  Kopar, kojeg se slovenska država nije odrekla, danas bilježi pet puta veći kontejnerski promet i dvostruko veći ukupni promet od Rijeke. Slično je i s najavom prodaje preostalog državnog udjela u Podravci, čime će država izgubiti utjecaj u toj kompaniji, a valjda ne treba previše razglabati o tome kako bi industrija hrane trebala biti od strateške važnosti za svaku normalnu državu, pogotovo na ovim našim vječno nestabilnim prostorima, premda Orešković to očito namjerno ignorira.

Postoje, naravno, državne tvrtke koje su u teškoćama i hitno trebaju privatizaciju, poput, recimo HŽ Carga, no ovdje govorimo isključivo o tvrtkama s kojima država nema nikakvih problema i koje svake godine ostvaruju milijune kuna u korist proračuna, tako da bi odgovorna politika jedino morala voditi računa o tome kako poboljšati efikasnost u upravljanju tim javnim dobrom, a ne baviti se njegovom rasprodajom.