Kada je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović preksinoć u Dnevniku HTV-a pokušavala relativizirati i opravdati šokantan porast netolerancije i nasilja u Hrvatskoj, onda je kazala kako je Hrvatska »duboko podijeljeno društvo« u kojem »jača krajnja ljevica« i »jača krajnja desnica«. Radi se, međutim, o još jednoj notornoj manipulaciji s najvišeg mjesta: za razliku od ekstremne desnice, u Hrvatskoj ne postoji ekstremna ljevica koja bi predstavljala bilo kakvu opasnost za demokraciju ili pravni i ustavni poredak ove zemlje.

Ekstremna je desnica, naime, na vlasti u Hrvatskoj, i to putem HDZ-a. Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo te stranke prije četiri godine HDZ je doživio fascinantnu političku preobrazbu, ponovno postavši radikalna nacionalistička stranka. Stoga upravo svjedočimo povratku starog, predsanaderovskog, nereformiranog HDZ-a na vlast, HDZ-a koji je u mnogim pitanjima rigidniji i ideološki isključiviji i od Tuđmanovog HDZ-a iz devedesetih godina, premda valja priznati da i u Tuđmanovo vrijeme možemo govoriti o HDZ-u s početka devedesetih i HDZ-u iz druge polovice te dekade, nakon Oluje, kada je Hrvatska također proživljavala opću demokratsku regresiju.

Osim u samom Karamarku, ekstremna desnica dobila je i u ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću svoju perjanicu i svog izravnog predstavnika u izvršnoj vlasti. Hasanbegović je čovjek koji se istaknuo otvoreno proustaškim stavovima i koji, primjerice, misli da je antifašizam floskula. Ulazak takvog čovjeka u vladu predstavlja ponajbolji dokaz radikalizacije aktualne hrvatske vlasti, što je usporedivo s, recimo, eventualnim dolaskom Nacionalnog fronta na vlast u Francuskoj ili Jobbika na vlast u Mađarskoj.

Pomicanje HDZ-a snažno udesno, daleko od modernog europskog konzervativizma, prisililo je stranke koje su bile desno od HDZ-a da postanu još fanatičnije i radikalnije, što vidimo na primjeru brojnih pravaških opcija, dok se na drugoj strani otvorio prostor »normalnim« konzervativnim strankama poput Mosta, tako da se povodom aktualnog rata HDZ-a i Mosta može reći kako je HDZ svojom radikalizacijom ujedno i najzaslužniji za stvaranje svog sadašnjeg najvećeg neprijatelja, s kojim sjedi u Vladi.

No porastu desnog fanatizma u Hrvatskoj i dolasku radikalne desne opcije na vlast u Hrvatskoj ne možemo pronaći nikakav ekvivalent na lijevoj strani političkog spektra, niti u današnjoj Hrvatskoj možemo pronaći »krajnje lijevi« kontrapunkt nacionalističkom i šovinističkom divljanju, incidentima uperenim protiv manjina, prijetnjama plinskim bocama u Savskoj ili, recimo, postrojavanju crnokošuljaša pred Saborom. Svakodnevne svinjarije proustaške desnice nije moguće opravdati nepostojećim lijevim ekstremizmom. Iako notorni Hasanbegović svoje diskriminirajuće odluke protiv manjinskih medija pokušava opravdati tvrdnjom da nikome neće plaćati financijski reket, ni »takozvanim lijevim ni takozvanim desnim glasilima«, smanjenje dotacija Editu i ugrožavanje opstanka »La Voce del popola« ne može se opravdavati istodobnim rezanjem budžeta nekom desničarskom glasilu, jer to jednostavno nije ista razina, niti su jedini list na talijanskom jeziku i štampanje proustaških pamfleta isto.

Predsjedničina floskula o lijevima i desnima rezultat je iste političke kuhinje iz koje dolazi i njezina tvrdnja kako neće ni u Jasenovac ni u Bleiburg, tobože u želji da okonča ideološke obračune, čime se sugerira kako je riječ o istome, o ljevičarskom odnosno desničarskom derneku, iako je to, naravno, bljutava laž koju će prihvatiti samo ili neupućeni, ili zlonamjerni.

Ne postoji, naime, ništa što bi potkrijepilo tezu o »jačanju krajnje ljevice«. Za razliku od ekstremne desnice u Hrvatskoj, koja u ovom trenutku doživljava političku renesansu, za ljevicu u Hrvatskoj slobodno možemo reći da se nikad nije oporavila od povijesnih događaja s kraja osamdesetih i početka devedesetih, iako ondašnje komuniste ne možemo smatrati nikakvom ljevicom, jer se radilo o režimskoj stranci okoštale strukture. Ljevičarima ne možemo smatrati ni reformirane komuniste, niti kasnije socijaldemokrate, koji su se u ono vrijeme pokušavali simbolično othrvati Tuđmanovu nacionalističkom prevratu, ali ga ni u jednom trenutku nisu pokušali dovesti u pitanje, a kamoli ugroziti.

O slabašnom lijevom potencijalu SDP-a svjedoče i samo dva mršava mandata SDP-a na vlasti od stjecanja neovisnosti, od kojih nijedan nije potvrđen na sljedećim izborima. Situacija nije ništa bolja ni s brojnim alternativama SDP-u, koje su se pojavljivale i još brže nestajale. I diljem Europe niču lijeve alternative tradicionalnim socijaldemokratima i socijalistima, i to s više uspjeha nego u Hrvatskoj, osobito u zemljama opustošenim krizom (Grčka i Španjolska), ili u Britaniji, zemlji snažne laburističke tradicije. Ni u tim slučajevima, međutim, nije riječ ni o kakvim radikalnim ni ekstremnim opcijama, premda ih mainstream mediji u pravilu nazivaju radikalnima i ekstremnima, ali samo zato da bi ih diskvalificirali. Većina njihovih ideja zapravo predstavlja samo pokušaj vraćanja političkog fokusa na problem jednakosti i socijalne pravde u današnjem kapitalističkom sustavu, nakon što su njihovi socijaldemokratski i socijalistički prethodnici ta pitanja u cijelosti prepustili vjetrometini slobodnog tržišta, što je pak dovelo do razarajućeg porasta nejednakosti i neravnoteže u cijelom sustavu, prijeteći kolapsom ne samo socijaldemokracije nego i cijelog sustava.