Dirljiva je ova priča oko 100. obljetnice otkako je Sabor izjednačio islam s drugim religijama, koju trenutačna vlada očito koristi kako bi pokazala svoje miroljubivo, multietničko i multireligijsko lice. Zato je ova svečanost uzdignuta na najvišu državnu razinu, a dolaskom islamskog autokratskog lidera Recepa Tayyipa Erdogana dobila je i značajnu međunarodnu dimenziju, što, dakako, opet nije slučajno.

Proslava je, naime, hrvatskim čelnicima omogućila da naglase kako je »hrvatsko iskustvo zajedničkoga i mirnog života više nego dragocjeno«, pogotovo u trenutku kada je europski prostor preplavljen strahom od terorizma i kulturnim napetostima, kako »možemo biti ponosni na svoj miroljubiv i velikodušani pristup prema svim vjerskim zajednicama«, te kako bi upravo to svoje iskustvo »širenja međuvjerskog dijaloga« Hrvatska trebala ponuditi Europi.

Jer hrvatski model »ne suživota nego života« muslimana u Hrvatskoj, kako je to naglasio predsjednik Mešihata Aziz ef. Hasanović, nije samo primjer uspješne integracije islama, nego i najuspješniji primjer takve integracije na svijetu.  

Uspješna integracije islamske zajednice u Hrvatskoj, dakle, trebala bi predstavljati dokaz neupitne otvorenosti hrvatskog društva i velikodušnosti hrvatskog naroda, i to u situaciji kada širom Europe jača islamofobija i kada se množe predrasude o muslimanima. Ničim, ali doista ničim ne želimo dovesti u pitanje uspjeh te integracije i blagotvornost zajedničkog života katoličanstva i islama u Hrvatskoj, niti važnost političkog kapitala što ga je time stekla Hrvatska, no može li ovaj pozitivan primjer doista predstavljati definitivan dokaz naše navodne otvorenosti i spremnosti na prihvaćanje različitosti u trenutku kada neke druge manjine u Hrvatskoj postaju metom ne samo šovinističkih izjava, nego i brutalnih napada, koji bude strah od povratka u neka prošla, mračna vremena?

U današnjoj Hrvatskoj, naime, svjedočimo zastrašujućem porastu govora mržnje i stvaranju antimanjinske atmosfere u cijelom društvu, što je, zapravo, samo odraz šokantnog porasta nacionalističke i ekstremne nacionalističke retorike, iako je granica između ta dva oblika nacionalizma, ekstremnog i »običnog«, u Hrvatskoj uvijek bila teško uočljiva.

Nacionalizam je u Hrvatskoj u porastu od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Premda je to na prvi pogled kontradiktorno, vjerojatno je posrijedi činjenica da je punopravno članstvo u Uniji, i to bez ikakvog postpristupnog monitoringa – što je očito bila fatalna pogreška – u hrvatskom slučaju značilo i ukidanje svih mogućih kontrolnih mehanizama.

No, onda je taj novoprobuđeni šovenski, antimanjinski nacionalizam, i to u svojoj ekstremnoj varijanti, kulminirao povratkom HDZ-a na vlast. Bez političkog blagoslova s najvišeg mjesta, naime, nacionalizam bi ostao marginalna pojava. No Hrvatska je preko noći postala zemlja u kojoj njezine političke stranke, i to ponajprije ona najveća i najmnogobrojnija, otvoreno raspiruju međuetničku mržnju i koriste antimanjinsku retoriku – što je u Europi granica koja dijeli civilizirane i pristojne političke stranke od onih ekstremnih i ksenofobnih – i u kojoj njezini čelnici šute, ignoriraju i ne osuđuju sve brojnije incidente protiv pripadnika nacionalnih manjina.

Na meti tog pomno kontroliranog nacionalističkog divljanja, posve logično, najprije se našla srpska manjina, koja je ponovno postala »remetilački faktor« u Hrvatskoj, u skladu s nacionalističkom doktrinom pokojnog Franje Tuđmana, od čije su raznolike ostavštine novi vlastodršci odabrali upravo njezin najgori dio. Tuđman je, naime,  smatrao kako će tek smanjenje broja pripadnika srpske manjine omogućiti normalno funkcioniranje hrvatske države, pa je stoga to smanjenje postalo i poželjan efekt završnih ratnih operacija u Hrvatskoj.

I kao što to kada je riječ o nacionalizmu obično biva, nacionalistički malj nije se zaustavio na Srbima. Aktualna rehabilitacija i relativizacija ustaštva i negacija genocida ponovno ponižava njegove žrtve i osobito ugrožava srpsku, židovsku i romsku manjinu, ali i Hrvate antifašiste, čiji se pripadnici u današnjoj Hrvatskoj ponovno počinju osjećati nesigurno. Nakon dva napada na Rome u Zagrebu i u tu je zajednicu ušla zebnja i nepovjerenje u institucije ove države.  

Svjedočimo i najnovijem podlom napadu na talijansku manjinu u Hrvatskoj i na njezine kulturne institucije – La voce del popolo i Edit zasigurno spadaju u najznačajnije institucije naše talijanske zajednice jer bez njih ne bi bilo moguće očuvanje njezina nacionalnog identiteta – iako je vjerojatno istodobno riječ i o napadu na multikulturalnost i multietničnost Rijeke, koji su očito trn u oku novoj vladajućoj garnituri, baš kao što su to bili i devedesetih, kada je Rijeka također odbijala prihvatiti vladajuću matricu mržnje.

Koliko je, dakle, vjerodostojno hvaliti se svojom plemenitošću prema jednoj manjini, a istodobno predvoditi i provoditi hajku protiv drugih manjina? Može li ovaj doista hvale vrijedan primjer zajedništva većinskog naroda i jedne manjine poslužiti kao djelotvorno sredstvo kojim aktualna hrvatska vrhuška očito pokušava ušutkati sve brojnije kritičare izvana na račun njezinog neprihvatljivog odnosa ne samo prema manjinama, nego i prema slobodi medija, civilnom društvu i demokraciji općenito? Nadam se da je odgovor negativan.