Na prvi pogled riječ je o očitom paradoksu: premijer Tihomir Orešković kaže da njegova vlada daje bezrezervnu podršku Vesni Pusić koju je bivša Vlada kandidirala za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, a onda saborski zastupnici vladajuće koalicije skupljaju potpise protiv njezine kandidature. No, ovaj slučaj ponovno ukazuje na paradoksalan način na koji je Tomislav Karamarko sastavio Domoljubnu koaliciju, uključivši u nju i ekstremno desne i otvoreno proustaške stranke, koje su formiranjem aktualne vladajuće koalicije i formalno došle na vlast u Hrvatskoj.
Zato je u ovom slučaju besmisleno zgražati se nad onim što govore i kako razmišljaju Pero Ćorić, Ladislav Ilčić ili Stevo Culej. Njihova besprizorna kampanja protiv kandidature bivše šefice hrvatske diplomacije za jednu od najviših funkcija u međunarodnoj diplomaciji – a koja je ujedno postala i kampanja protiv vlastite vlade, odnosno njezinog premijera Oreškovića – prilično precizno odražava njihove uobičajene stavove. Državotvornom Ćoriću je tako Vesna Pusić neprihvatljiva zbog njezine izjave o odgovornosti Hrvatske za agresivan rat u BiH, a koja je u međuvremenu potvrđena i presudama Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. No Ćorić upravo tu »veleizdajničku« izjavu smatra glavnim razlogom zbog kojeg su šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata u predmetu Herceg Bosna u Haagu osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne pa zbog toga, kako kaže, »netko tko je izvršio veleizdaju svog naroda ne može imati njegovu potporu«. Ilčić će pak, potpuno predvidivo za političara koji, recimo, misli da muslimanska i hrvatska djeca nisu ista, težište staviti na navodno neprihvatljiv svjetonazor Vesne Pusić, za kojeg kaže da, ni manje ni više, »nije dobar za čovječanstvo« te da se protivi »narodnom i naravnom zakonu«, dok će Culej također okrenuti stvar na njezin svjetonazor, tvrdeći, međutim, kako je Vesna Pusić »direktan relikt prošlosti« te da ne predstavlja »cijeli hrvatski narod, nego samo jednu ideologiju«.
Razumljivo je, dakle, da su tipovi poput Ćorića, Ilčića i Culeja protiv Vesne Pusić na bilo kakvoj političkoj ili diplomatskoj funkciji i u bilo kakvom obliku. Političarka nevjerojatne ambicije u jednom se trenutku usudila progovoriti protiv oktroirane (ne)istine, zbog čega je već godinama opsesivan objekt mržnje svih naših desničara, a silina njihove mržnje u njezinom se slučaju može jedino mjeriti s njihovom bezgraničnom mržnjom prema Stipi Mesiću, kojemu nikad neće oprostiti njegovu »izdaju«. No u pristojnim, konsolidiranim demokracijama, tipovi kao što su ta trojica i njihova družina uvijek su na margini i nikad u prvim redovima. Jer u pravilu nisu dio vladajuće koalicije. U Europskom su parlamentu, recimo, pučani, socijaldemokrati i liberali kao predstavnici tradicionalnog proeuropskog bloka formirali zid prema političkom klubu koji okuplja ekstremne, protueuropske i ksenofobne zastupnike. U mnogim europskim zemljama takvi političari samo životare, ali u pravilu nikad nemaju glavnu riječ. U demokracijama, naime, nije lako zabraniti političke stranke, pa čak ni onda kada njihovo djelovanje otvoreno raspiruje mržnju i nasilje. U Njemačkoj, primjerice, unatoč pokušajima, još nisu uspjeli zabraniti neonacistički NPD, stranku koja je čak osvojila jedan mandat na prošlim europskim izborima. U Hrvatskoj je devedesetih godina Ustavni sud zabranio SDS, i to nakon što je ta stranka sudjelovala u pobuni protiv Hrvatske, no i u to vrijeme, koje ne pamtimo po poštivanju demokratskih standarda, ustavni su suci takvu odluku potkrijepili neuobičajeno opsežnim, promišljenim i argumentiranim obrazloženjem.
