Slučaj neosuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kojem je haško sudsko vijeće odlučilo objaviti prvostupanjsku presudu bez njegove prisutnosti u haškoj sudnici, predstavlja prvorazredan skandal, poraz međunarodne pravde i debakl samoga Haškoga suda. No, riječ je samo o nastavku haške blamaže koja je u Šešeljevom predmetu počela još sredinom prošlog desetljeća, kada je Haški sud prvi put kapitulirao pred arogantnim i prepredenim optuženikom.
Haag je tada, a bilo je to potkraj 2006. godine, prvi put popustio pod Šešeljevim ucjenama. Nakon štrajka glađu Šešelj je od Haškog suda dobio zeleno svjetlo da se sam brani, čime je Haag ponovio fatalnu pogrešku koju je napravio i u predmetu protiv Slobodana Miloševića. U tom najvažnijem haškom predmetu, koji je ujedno postao i najveći poraz Haškoga suda, haški suci omogućili su Miloševiću da se sam brani, što je Milošević vješto lukavo koristio namjerno opstruirajući i odugovlačeći proces, što je naposljetku dovelo do toga da je srpski vožd preminuo prije izricanja presude.
Kao Miloševićev vjerni šegrt, oboružan pravnim znanjem, i Šešelj je krenuo Miloševićevim stopama. Šešeljeve bezbrojne opstrukcije suđenja, otkrivanja identiteta zaštićenih svjedoka i druge manipulacije – sudsko je vijeće, primjerice, zasipao stotinama svojih podnesaka, ispisanih rukom na ćirilici, zahtijevajući da se sud o svakom podnesku izjasni – silno su usporile suđenje.
Tome je svakako pridonio i nevjerojatni sudac Jean-Claude Antonetti, koji je Šešelju izlazio ususret u svim njegovim bizarnim zahtjevima, od onog da mu se dodijeli još jedna ćelija kako bi imao dovoljno mjesta za obimnu dokumentaciju do zahtjeva da se o trošku Haaga prevede Šešeljeva knjiga »Rimokatolički zločinački projekt vještačke hrvatske nacije«, ispisana na više od dvije tisuće stranica, koju je Šešelj uvrstio u svoju obranu.
Suđenje Šešelju pretvorilo se u lakrdiju. Šešelj ga je iskoristio kao platformu za uvrede i skandale. Cirkus je kulminirao 2014. godine, kada je iz Šešeljevog sudskog vijeća naprasno diskvalificiran sudac Frederik Harhoff, koji je doveo u pitanje vjerodostojnost oslobađajućih presuda hrvatskim i srpskim generalima, ukazujući na politiziranost Haškoga suda i njegova tadašnjeg predsjednika Theodora Merona. Time je objavljivanje prvostupanjske presude, koja je navodno bila napisana ali je njezino objavljivanje moralo pričekati novog suca, prolongirano na neodređen rok, premda je suđenje Šešelju okončano 2012. godine.
I onda je Haški sud po drugi put istaknuo bijelu zastavu pred Šešeljem, koji je u međuvremeno obolio od raka. Navodno u strahu da tobože nasmrt bolestan optuženik – koji je, što također predstavlja nedvojben poraz Haškoga suda, do tog trenutka 12 godina proveo u haškom pritvoru bez presude – Antonettijevo sudsko vijeće donosi odluku kojom Šešelja pušta na privremenu slobodu, ali bez ikakvih uvjeta i jamstava da će se vratiti u pritvor. Ponovno se pokazalo da u Šešeljevom slučaju, zahvaljujući blagonaklonom sudskom vijeću, haška pravila postoje samo zato da bi se kršila. Šešelj je, naime, prvi haški optuženik koji je pušten iz pritvora a da puštanje uopće nije zatražio, ali i prvi u čijem je slučaju Haag potpuno ignorirao zahtjev vlade u Beogradu, koja je svoja jamstva za Šešeljevo privremeno puštanje uvjetovala njegovim jamstvom, i to u pismenoj i pravno obvezujućoj formi, da će na slobodi poštovati uvjete koje odredi sudsko vijeće. Glavni uvjet, naravno, odnosio se na Šešeljev povratak u pritvor kad mu to naloži sudsko vijeće. Ništa od toga, međutim, u Šešeljevom slučaju nije ispunjeno, i to isključivo zahvaljujući kriminalnoj indolenciji haškog sudskog vijeća, koje je Šešelja, kao vrući krumpir, prepustilo vlastima u Beogradu. Dakle, Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, Šešeljevim nekadašnjim učenicima i vjernim sljedbenicima koji su mu u međuvremenu okrenuli leđa, i koji su u živahnom i vitalnom Šešelju, koji je palio zastave po Beogradu, dobili političku prijetnju, a ne, kako se to pogrešno misli u Hrvatskoj, istomišljenika i saveznika.
Najnovija (samo)degradacija Haškoga suda, kojom je Šešelju prepušteno na volju odlučiti gdje će i hoće li uopće pratiti izricanje prvostupanjske presude u vlastitom predmetu, samo je, dakle, logičan ishod svih dosadašnjih blamaža u ovom slučaju, no odgovornost za njih najvećim dijelom snosi upravo Haški sud, a ne Srbija. Stoga su prve reakcije iz Hrvatske na najnoviji skandal iz Haškoga suda, kojima nova vlada ponavlja pogreške prethodne, a koje se uglavnom svode na prekomjernu paljbu po vlastima u Beogradu, potpuno promašene. Istina je, naime, da se Vučić i Nikolić nisu pretrgnuli kako bi Šešelja isporučili u Haag na izricanje presude, no samo zato što im je takav odnos omogućio Haški sud koji snosi najveću odgovornost za ovu blamažu.
Odgovorna politika u ovom bi slučaju, koristeći se hrvatskim članstvom u EU i UN-u te činjenicom da je Hrvatska 1993. godine bila među utemeljiteljima UN-ovog suda za bivšu Jugoslaviju, nastupila u ime žrtava i ukazivala na još jednu nepodnošljivu nedosljednost haškog Tribunala, umjesto ponovnog raspirivanja nacionalističke histerije, koja će samo naškoditi vjerodostojnosti Hrvatske.
