Hrvatska je burno reagirala na činjenicu da je Slovenija uložila prigovor na zaštitu slavonskog kulena, koji je nesumnjivo jedna od autentično hrvatskih, odnosno slavonskih delicija. Proizvođači su potpuno zatečeni, a europarlamentarac Ivan Jakovčić ovaj slovenski potez pripisuje »teatru apsurda slovenske politike«. 

U hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede ne znaju što je u pozadini prigovora, jer ga Slovenija još nije obrazložila, za što je dobila dvomjesečni rok, nakon čega će Europska komisija odlučiti hoće li odbaciti prigovor ili će ga uvažiti. Što god se dogodilo, međutim, šteta je već napravljena. Hrvatski proizvođači slavonskog kulena snosit će posljedice. Upravo su pripremali promociju slavonskog kulena uoči europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, zbog čega su povećali proizvodnju, no zbog prigovora izgubit će najmanje godinu dana za plasman i promociju svog proizvoda na europsko tržište. 

Ovaj slučaj ima nekoliko razina. Bez obzira na ogorčene reakcije iz Hrvatske, Slovenija i u ovom slučaju samo dosljedno i tvrdokorno štiti vlastite interese – kao što je svojedobno i Hrvatska štitila interese svojih proizvođača kranjskih kobasica – čak i kada time nanosi znatno veću štetu hrvatskim proizvođačima. No, ta dimenzija ovog problema vlastima u Ljubljani zasad nije u fokusu. Kako i u Celju proizvode »slavonski kulen«, odnosno njegovu industrijsku verziju, Ljubljana će se pozvati na onu odredbu europskog zakonodavstva koja dopušta prigovor ako bi registracija slavonskog kulena ugrozila opstanak proizvoda istog ili sličnog imena koji je zakonito na tržištu najmanje pet godina od objave dokumenta za registraciju slavonskog kulena u službenom listu EU-a. 

To je, međutim, samo jedna dimenzija ovog slučaja. Druga razina puno je važnija. I dalekosežnija. A ta se razina odnosi na činjenicu da vlasti u Ljubljani posljednjih mjeseci koriste apsolutno sve pravne, diplomatske i političke mogućnosti kako bi zagorčale život ponajprije političarima, a katkad i građanima, na hrvatskoj strani. Početak tog hladnoratovskog susjedskog pikada možemo povezati s prošloljetnim naprasnim izlaskom Hrvatske iz arbitražnog postupka, iako je već presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u korist hrvatskih štediša Ljubljanske banke izazvala ogorčenje u Ljubljani i odnose s Hrvatskom dovela do usijanja.

Prigovor na zaštitu slavonskog kulena samo je jedan primjer takve retorzivne politike, a u istom svjetlu valja gledati i na slovenske prigovore na zaštitu varaždinskog zelja ili, recimo, znameniti slučaj terana, u kojem slovenska strana tvrdoglavo odbija prihvatiti kompromis kojim bi se omogućilo da i teran hrvatskih proizvođača ponovno stigne na europsko tržište. 

Slovenska politika očajnički pokušava uzvratiti udarac. I nije riječ samo o sporovima oko poljoprivrednih proizvoda, nego o diplomatskom ratu i nepovjerenju na najvišoj razini. Odnosi Hrvatske i Slovenije nisu bili ovako loši još od početka slovenske blokade Hrvatske, a situaciju je dodatno zakomplicirala nedavna presuda međunarodne arbitraže oko nuklearke Krško u korist Hrvatske. Jedna od međusobnih fronta svakako je i izbjeglička kriza, a stav slovenske vrhuške prema Hrvatskoj za svagda je utjelovljen u zloglasnoj žilet-žici duž granice, koju su slovenske vlasti podigle pozivajući se na zaštitu od izbjeglica, iako ta žica ima puno manje veze s izbjeglicama, pogotovo nakon dogovora o strogo kontroliranom prijevozu izbjeglica vlakovima, a puno više svjedoči o dubini konflikta između dviju država. Ta je skandalozna žica, naime, ponajprije slovenska poruka Hrvatskoj, kao simbolična granica između dvaju svjetova, schengenske i balkanske Europe, između reda i nereda, zakona i bezakonja, iako žica koju Austrija ovih dana podiže na svojoj granici sa Slovenijom, paradoksalno, i Sloveniju i Hrvatsku ostavlja na istoj, »balkanskoj« strani nove granice Europe i Balkana na Šentilju.