Ne znam što točno ministar Zlatko Hasanbegović misli kada kaže da mu podmeću tvrdnjama da je snimljen na splitskoj Rivi s ustaškom kapom na glavi, tvrdeći kako je riječ o kapi sa znakovljem IX. bojne HOS-a. Dobro se sjećam pripadnika te postrojbe i njihovih crnih uniformi s početka devedesetih, i nikad na njihovim glavama nisam vidio kapu kakvu je nosio Hasanbegović, nego isključivo beretke. Crne, naravno. Riječ je o paravojsci HSP-a, koja je nosila ime jednog od najodanijih Pavelićevih suradnika Rafaela Bobana, i koja je kasnije priključena regularnim oružanim snagama, ali su njezini pripadnici i dalje na rukavu nosili amblem na kojem je pisalo ime postrojbe, »Rafael Vitez Boban«, uokviren ustaškim pozdravom »Za dom spremni«.

Zato mi se Hasanbegovićevo opravdavanje da ne nosi ustašku nego kapu IX. bojne HOS-a ne čini osobito uvjerljivim. No između tih dviju kapa, uostalom, nema suštinske razlike. Ovdje je pitanje je li riječ o ustaškoj kapi ili nije doista minorno. Puno veći problem leži u činjenici da je Hasanbegović samo proteklih nekoliko dana, a pogotovo proteklih godina – i pritom slobodno možemo ispustiti njegova otvorena naricanja o »ustaškim herojima« iz devedesetih godina – izrekao toliko skandaloznih i malignih stvari, da je apsolutno nevjerojatno da je čovjek takvog profila, takvih ekstremnih uvjerenja i stremljenja mogao dospjeti ovdje gdje jest: na simbolički iznimno važno mjesto ministra kulture u novoj hrvatskoj vladi. Kako je, dakle, čovjek koji je uvjeren da je antifašizam »floskula« i da Hrvatska iz Drugog svjetskog rata nije izašla kao pobjednica mogao postati prvi čovjek hrvatske kulture?

Kakav je to uopće povjesničar – a njegovi branitelji iz intelektualnih krugova uvjeravaju kako je riječ o ozbiljnom znanstveniku – koji ne shvaća razornost posljedica jedne takve tvrdnje, kojom Hrvatsku političkom glupošću izbacuje sa znamenite Pariške mirovne konferencije na kojoj su Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji kao ratnim pobjednicama baš u veljači 1947. vraćeni predratni talijanski teritoriji u Dalmaciji, Rijeka i kvarnerski otoci te veći dio Istre, koja nikad prije nije bila u sastavu Hrvatske. Time su povijesne odluke ZAVNOH-a iz 1943. dobile međunarodni blagoslov, što ne bi bilo moguće da Hrvatska nije pobijedila u Drugom svjetskom ratu! Riječ je o jednoj od najvećih političkih i diplomatskih pobjeda u povijesti hrvatskog naroda, pobjedi koje ne bi bilo da Hrvatska, kako to tvrdi i priželjkuje povjesničar Hasanbegović, nije pobijedila u Drugom svjetskom ratu! Takvoj pseudoznanstvenoj gluposti najviše se raduju upravo talijanski neofašisti, koji nikad nisu prežalili gubitak svojih »povijesnih teritorija« na istočnoj strani Jadrana, oni koji doista nisu pobijedili u Drugom svjetskom ratu! No, ovdje se ponovno pokazuje kako upravo najveći i najmilitantniji hrvatski desničari, koji se najglasnije zaklinju u hrvatske nacionalne interese, istodobno i najveće štetočine, koji su Hrvatskoj i hrvatskom narodu kadri najviše naškoditi. 

Problem nipošto nije samo u Hasanbegoviću, koji je svojim mračnim idejama ispuzao na svjetlo dana, nego u onima koji su mu to omogućili. Ponajprije u potpredsjedniku aktualne vlade Tomislavu Karamarku, koji u Hasanbegovićevim idejama ne vidi ništa sporno, tvrdeći da je njegov izabranik samo rekao – istinu. Karamarko je, ne zaboravimo, upravo s Hasanbegovićem kao svojim najubojitijim oružjem krenuo u svoj križarski rat protiv medija, nevladinih organizacija i političke opozicije, navješćujući dan u kojem ćemo svi morati misliti ono što Karamarko i Hasanbegović misle. U tom Karamarkovom i Hasanbegovićevom svijetu postoje obični građani, koji podliježu zakonskim normama, i oni drugi, s posebnim zaslugama, na koje se zakoni i moralne norme ne odnose. Postoje, dakako, i izdajnici, oni koji nisu željeli ovu zemlju, Jugoslaveni i komunisti, građani drugog reda, koje zato valja registrirati i popisati.

Problem je, nadalje, u navodnom premijeru Oreškoviću, koji priča o okretanju budućnosti, dok nas njegov potpredsjednik i njegov ministar kulture – za kojeg Orešković kaže da je uvjereni antifašist i da će biti sjajan ministar kulture – vraćaju u prošlost, dovodeći u pitanje ne samo temelje naše državnosti, nego i temelje našeg golog opstanka.

Problem je, dakako, u našoj vladi i općoj regresiji naše političke elite, kojoj se tako nešto uopće moglo dogoditi. Problem je u našem svakodnevnom mikrofašizmu, u kojem je moguće nekažnjeno žigosati izdajnike, jučer Srbe, danas Jugoslavene, sutra tko zna koga. Problem je u našem zloćudnom povijesnom revizionizmu, koji je od konca osamdesetih naovamo dobio pravo građanstva i u kojem je NDH postala »dobra ideja s greškom u realizaciji«. Problem je u tome što je u današnjoj Hrvatskoj postalo nepristojno progovoriti o ustaštvu, a da se istodobno ustaške zločine ne pokuša izjednačiti s komunističkima – što potvrđuje i jučerašnja Hasanbegovićeva izjava – a što je odraz istog onog revizionizma kojemu je jedini cilj rehabilitacija ustaštva i relativizacija ustaških zločina. Problem je, nadalje, u našem obrazovnom sustavu koji odgaja »domoljube«, a ne slobodnomisleće i kritične pojedince… Nije, dakle, problem samo u Hasanbegoviću. Problem je u Hrvatskoj, u nama koji smo sve to tolerirali i dopustili.