Reuters
Kada je riječ o Rusiji, stvari su više-manje jasne. Rusija je još koncem 2015. godine, na vrhuncu zaoštravanja sa Zapadom, revidirala svoju vojnu doktrinu proglasivši NATO i njegovu vojnu infrastrukturu na ruskim granicama najvećom prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. I Rusiji moramo priznati dosljednost, s obzirom na to da je i ranija ruska vojna doktrina, donesena još 2010. godine, u NATO-u i njegovom širenju vidjela isključivo prijetnju, zadržavši pravo da upotrijebi nuklearno oružje bude li ugrožena.
Na drugoj strani, kada je riječ o NATO-u, stvari nisu tako jednostavne. Vidi li NATO u Rusiji prijetnju, dakle neprijatelja, kako bismo to mogli zaključiti iz govora američkog predsjednika Donalda Trumpa po dolasku na ovotjedni sastanak NATO-a na vrhu u Bruxellesu? Trump je u Bruxellesu, toj »paklenoj rupi« – kako je američki predsjednik u kampanji nazivao prijestolnicu ujedinjene Europe – »saveznicima« poručio da su terorizam, migracije i Rusija najveće prijetnje na koje se Sjevernoatlantski savez mora usredotočiti.
Situacija se dodatno zakomplicirala nakon Trumpova sastanka s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom. Nakon sastanka Tusk je ustvrdio da ne može »sa stopostotnom sigurnošću« reći da on i Trump imaju isto mišljenje o Rusiji, iako se čini da su se složili oko Ukrajine. Pritom bi svakako bilo zanimljivo čuti objašnjenje kako su se Tusk i Trump suglasili oko Ukrajine – a Ukrajina je ključan razlog zaoštravanja odnosa Zapada i Rusije – a nisu našli zajednički jezik kada je riječ o Rusiji. Ako je Rusija postala prijetnja Zapadu upravo zbog agresije na Ukrajinu, kako je moguće postići suglasnost o toj agresiji i žrtvi te agresije, a ne i o odgovornima za tu agresiju?
Zanimljivo je da je Trump u međuvremenu, barem verbalno, okrenuo ploču kada je riječ o NATO-u, ali nikad nije jasno dao do znanja da je promijenio stajalište o ujedinjenoj Europi, što znači da Trump i dalje priželjkuje njezin raspad, iako o tome više javno ne govori.
Prije samo nekoliko mjeseci – da rezimiramo – Trump je u NATO-u i EU-u vidio prijetnju, na što je Europa odgovorila istom mjerom, proglasivši Trumpa prijetnjom za Europu. Trump je tada obećavao normalizaciju odnosa s Rusijom, što znači da je Rusiju od neprijatelja želio pretvoriti barem u suradnika, ako već ne saveznika. Europa se, dakako, pribojavala takvog raspleta, plašeći se da će bez američkog obrambenog kišobrana postati lak plijen za agresivnu Rusiju, premda je na sankcijama protiv Rusije cijelo vrijeme više inzistirala Amerika nego Europa. Pritom valja imati na umu da ni unutar Europe nije bilo jedinstva kada je riječ o Rusiji, jer su neke europske zemlje, unatoč proklamiranoj politici i sankcijama, odbijale Rusiju tretirati kao neprijatelja i kršiteljicu međunarodnog prava, bez obzira na rusku aneksiju Krima i intervenciju u Ukrajini.
I sada se, nakon svega, Trump ponovno okrenuo za 180 stupnjeva. Trump ipak inzistira na tome da je Rusija prijetnja, kao što je tvrdio po dolasku u Bruxelles – iako je, kada je o Trumpu riječ, teško bilo što tvrditi sa sigurnošću i ne bi nas trebalo iznenaditi da je opet promijenio mišljenje – s čime se Tusk, sudeći prema dostupnim informacijama, nije suglasio, premda je upravo Europa inzistirala na »dosljednoj« politici prema Rusiji!?! Kako, dakle, nakon ovih strateških akrobacija od jednog vojno-političkog saveza uopće možemo očekivati da će funkcionalno djelovati, ako unutar vlastitih redova nije kadar postići suglasnost ni o svojim neprijateljima? Kako siroti NATO ovaj kaos uopće može preživjeti?
