Obale tjesnaca između Starog kontinenta i najvećeg europskog otoka, što ga na na jednoj strani nazivaju Le Mancheom, a na drugoj Kanalom, unatoč svega 34 kilometra širine u najužem dijelu, nikad nisu bile udaljenije. Kolikogod Davidu Cameronu kod kuće podilazili torijevski euroskeptici, a Pariz i Berlin ga s nepodnošljivom lakoćom ispraćali naslovima »Auf Wiedersehen, England!«, najnovija europsko-britanska farsa štetna je i za Britaniju, ali i za cijelu Europu.

Nikad poslije Drugog svjetskog rata Britanija nije bila toliko osamljena i bez strateškog nadzora nad kontinentom. Odgovor na pitanje može li Britanija prkositi njemačko-francuskoj »hegemoniji«, oživljavajući zatomljene duhove starih neprijateljstava, zrcali se upravo u povijesti kompliciranih britansko-europskih odnosa.

Zahvaljujući snažnoj mornarici britanski imperij vladao je svijetom 19. stoljeća – zbog čega to razdoblje i nazivamo Pax Britannica – no ti su dani daleka povijest. Iako Britanija nije bila među utemeljiteljicama ujedinjene Europe, britanski državnik Winston Churchill još je u mraku Drugog svjetskog rata, kada pobjeda nad Hitlerom uopće nije bila na obzoru, maštao o Sjedinjenim Državama Europe i ujedinjenju zemalja koje su u tom trenutku još međusobno ratovale.

Naravno da je Churchill znao da je Britaniji mjesto u Europi i s Europom. Sudbina Britanije neraskidivo je povezana s Europom, kao što je britansko-američko ratno savezništvo, kojemu je upravo Churchill dao osobni pečat, presudno oblikovalo poslijeratni zapadni svijet kakvog poznamo.

Pa ipak, Britanija je poslije rata ignorirala europske integracije. London se uzdao u specijalne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, kako u Britaniji nazivaju međusobni odnos koji su u najtežim danima razvile ratne saveznice s obje strane Atlantika. Britanija je bila zadovoljna ulogom mosta što povezuje Ameriku i Europu. Specijalni odnosi s Amerikom jedan su od tri stupa britanske politike. Drugi se odnosi na očuvanje bliskih odnosa s nekadašnjim kolonijama, putem Commonwealtha, a treći stup počiva upravo na vezama Londona s Europom.

Upravo su britanski konzervativni političari Harold Macmillan i Edward Heath – a ne proeuropski laburisti – zatražili članstvo u EU i potpisali pristupni ugovor.

To je jednako vrijedilo 1973., kada je Britanija napokon pristupila tadašnjoj Europskoj zajednici, a tako je i danas. Iako Cameron svoju odluku da Britanija ostane izvan novog fiskalnog pakta obrazlaže odbijanjem Bruxellesa da prihvati izuzeća za londonski City, brinući za profite bankara i špekulanata, upravo je gospodarstvo razlog zbog kojeg je Britanija mora ostati unutra. Ukupno 60 posto britanske trgovine povezano je s Europom, od čega se čak 40 posto odnosi na eurozonu. Dakle, u pitanju su milijuni radnih mjesta u Britaniji, što je važnije od interesa špekulanata.

Istina je da se u vrijeme kriza i nestabilnosti Britanija tradicionalno okretala Americi, zanemarujući svoje europske poslove, no danas to jednostavno nije moguće. I to ne zato što Britanija možda to ne bi htjela: nisu li upravo Britanci u proteklom desetljeću slijepo slijedili svog najvećeg saveznika u svim njegovim katastrofalnim avanturama u Iraku i Afganistanu, plativši za očuvanje specijalnih odnosa visoku cijenu u krvi?

Bezrezervna odanost Americi Britancima se nije isplatila. Nitko, zapravo, ne zna što bi specijalni odnosi danas trebali značiti. Štoviše, priča o specijalnim odnosima u Washingtonu nailazi na podsmjeh, naročito po dolasku Baracka Obame koji je zanemario ne samo Britaniju, nego i cijelu Europu, fokusirajući se na Aziju i Pacifik. Amerikancima »most« prema Europi više nije potreban. Bez Europe, Britanija je patuljak na globalnoj sceni. Europa bez Britanije – uz Francusku jedine europske vojne sile – nema istu težinu kao Europa s Britanijom.

Nakon što je »britanski čamac otisnuo od europskog tankera«, Cameron pred sobom više nema sigurnu američku luku u koju bi mogao pristati. Samo olujni Atlantik.