Foto Reuters
Suci Meron i Pocar prekršili su rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom je 1993. osnovan Haški sud. Na to je prva ukazala hrabra francuska novinarka Florence Hartmann, zbog čega je ubrzo postala žrtvom nesmiljene haške odmazde. Jedno drugo haško Žalbeno vijeće – ali u kojem opet sjedi naš stari znanac sudac Meron – za njom je izdalo nalog za uhićenje i objavilo potjernicu, i to baš 16. studenoga, istoga dana kada je zapečaćena i Gotovinina sudbina!
Haške predmete protiv Ante Gotovine i Florence Hartmann, poznate francuske novinarke i nekadašnje glasnogovornice haškog tužiteljstva, povezuje puno više od zajedničkog odvjetnika, Švicarca Guenaela Mettrauxa, koji je i u jednom i u drugom predmetu naletio na zid.
Krenimo najprije od Gotovine. Žalbeno vijeće Haškoga suda odlukom od 16. studenoga pokopalo je njegove zadnje nade da bi prvostupanjska presuda, kojom je u travnju osuđen na 24 godine zatvora, mogla pasti u žalbenom postupku. Gotovinin zahtjev da se Srbiju subpoenom prisili da preda dokumente koji bi mu pomogli srušiti prvostupanjsku presudu, odbijen je.
Žalbeni suci doslovce su isprašili Gotovinine odvjetnike kao neznalice koje su »olako« posegnuli za mogućnošću da sud državama izdaje obvezujuće naloge, podučavajući ih kako je riječ o »iznimnoj mjeri«, koja se koristi samo u iznimnim okolnostima.
Još je zanimljivije kako žalbeni suci pritom poručuju kako je obrana »imala mogućnost već prije utvrditi postojanje dokumenata, ali ih zbog nemarnosti nije prikupila u predraspravnoj i raspravnoj fazi«. Dakle, za sve je kriva odvjetnička nemarnost!?!
Odluku od 16. studenoga potpisuje predsjedavajući Žalbenog vijeća, sudac Theodor Meron, a u peteročlanom Žalbenom vijeću je i sudac Fausto Pocar. Njihova odluka možda bi bila manje zazorna da upravo Amerikanac Meron i Talijan Pocar ne snose izravnu odgovornost za »nemarnost« Gotovininih odvjetnika.
I ovdje se Gotovinin slučaj posve neočekivano spaja sa slučajem Florence Hartmann, koja je u Haagu osuđena jer je raskrinkala haške suce – opet Merona i Pocara – koji su kao članovi Žalbenog vijeća u predmetu Milošević sudjelovali u prikrivanju dokaza zbog kojih je i Gotovini danas onemogućena obrana.
Upravo su suci Meron i Pocar, koji je tada predsjedao Žalbenim vijećem u predmetu Milošević, udovoljili zahtjevu Srbije da se »zacrne« dijelovi zapisnika Vrhovnog savjeta obrane (VSO), kojima se dokazuje izravna uključenost Beograda u genocid u Srebrenici. Beograd je pristao na ograničeno korištenje tih dokumenata u procesu protiv Slobodana Miloševića, no pritom su srpske vlasti od haških sudaca isposlovale da će srpski »vitalni nacionalni interesi« biti zaštićeni. Zahvaljujući tom nečasnom dealu, zapisnici nisu mogli biti korišteni u postupku pred drugim haškim sudom, Međunarodnim sudom pravde, pred kojim se vodio proces povodom tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije zbog genocida. Udovoljavajući takvom zahtjevu Srbije, suci Meron i Pocar prekršili su rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom je 1993. osnovan Haški sud, pridonoseći prikrivanju istine i favorizirajući interese država na štetu interesa žrtava.
Na to je prva ukazala upravo hrabra francuska novinarka, zbog čega je ubrzo postala žrtvom nesmiljene haške odmazde. Jedno drugo haško Žalbeno vijeće – ali u kojem opet sjedi naš stari znanac sudac Meron – za njom je izdalo nalog za uhićenje i objavilo potjernicu, i to baš 16. studenoga, istoga dana kada je zapečaćena i Gotovinina sudbina!
Upravo zbog »zacrnjenih« zapisnika Gotovinini odvjetnici nisu mogli »u predraspravnoj i raspravnoj fazi postupka« znati da zapisnici VSO-a sadrže izravne dokaze da Srbi nisu napustili Krajinu zbog Gotovininog artiljerijskog napada, nego su to učinili zbog naređenja svog vodstva, što god sudac Meron i njegovo Žalbeno vijeće o tome danas tvrdili.
Nikakav dodatni angažman i ažurnost obrane na tu činjenicu ne bi mogao utjecati. Obrana nikako nije mogla ranije pretpostaviti da je VSO u kolovozu 1995. naložio zapovjednicima svih srpskih postrojbi da dostave dodatna izvješća o tome kako je bilo moguće da Srbi »pobjegnu iz Krajine i prije nego što je došlo do kontakta s Hrvatskom vojskom« i da ih »više izgine u bježaniji sa stanovništvom nego što ih je izginulo držeći linije«, kako je Milošević opisao prilike u Krajini na sjednici VSO-a 14. kolovoza 1995. godine. Tek kada je doznala za te zapisnike i izvještaje, obrana ih je mogla i zatražiti.
Iako, dakle, obrana nedvojbeno traži konkretne i specificirane dokumente, za koje postoji dokaz da su nastali, haški suci – Meron i Pocar, naravno – odgovaraju odbijenicom, očito pokušavajući prikriti svoje stare prljavštine. Dok istodobno potraga za imaginarnim topničkim dnevnicima traje li traje…
