U trenutku dok jača pritisak Rusije na Hrvatsku, koji je kulminirao krajnje nediplomatskim istupom ruskog veleposlanika Anvara Azimova – koji svakako valja shvatiti kao otvorenu prijetnju Hrvatskoj kako bi poljuljala njezinu čvrstinu u provedbi zapadne politike prema Rusiji – mnogi u Hrvatskoj s neskrivenim divljenjem gledaju prema Sloveniji, koja pokušava dokazati kako je moguće biti u EU-u i NATO-u i pritom održati bliske i srdačne odnose s Rusijom.

Premda se takva, otvoreno proruska slovenska vanjska politika u većini naših analiza i komentara smatra neupitno uspješnom i nadasve lukavom, posebice u situaciji kada promjena vlasti u Bijeloj kući najavljuje i promjenu američke politike prema Rusiji, valja se zapitati počivaju li takve analize na činjenicama i kakav je stvarni domet takve politike Ljubljane? Je li, naime, slovenska diplomacija doista tako uspješna u svom nastojanju da po svaku cijenu održi dobre odnose s Kremljom kako se to misli u Hrvatskoj? I kome, naposljetku, takva politika najviše koristi, slovenskom gospodarstvu, diplomaciji ili možda ipak samo političarima, ponajprije dugogodišnjem slovenskom šefu diplomacije Karlu Erjavcu i predsjedniku Borutu Pahoru, kao ključnim protagonistima proruske politike u Sloveniji?

Slovenska politika sjedenja na dvije stolice potvrđena je u bezbroj primjera proteklih desetak godina. Slovenija je svojedobno bez ikakve zadrške pristupila u međuvremenu propalom ruskom plinovodnom projektu Južni tok, premda je cilj Južnog toka bio povećati europsku energetsku ovisnost od Rusije. Slovenija je potom i jedna od članica EU-a koje se ustrajno protive europskim sankcijama Rusiji, pozivajući se na vlastite gospodarske interese i veliku gospodarsku razmjenu s Rusijom. Slovenska politika otvoreno sudjeluje u »bušenju« sankcija, posebice kad je riječ o diplomatskoj izolaciji Kremlja od strane EU-a. Slovenija je, naime, jedina zemlja EU-a koja je prošle godine ugostila ruskog predsjednika Putina, koji je u Ljubljani mogao uživati u otvaranju monumentalnog spomenika vojnicima Crvene armije. Kulminacija se ipak dogodila ovih dana, kada je Pahor u sklopu svoje ambiciozne turneje pored Berlina i Kijeva posjetio i Moskvu, što je kod mnogih u Hrvatskoj pogrešno shvaćeno kao konačan dokaz da je, bez obzira na europske sankcije Rusiji, moguće ostati u dobrim odnosima s Putinom.

Pahorov posjet Moskvi imao je dvije dimenzije, diplomatsku i gospodarsku, s malim izgledima za uspjeh. Diplomatski aspekt Pahorovog pokušaja posredovanja između Moskve i Kijeva unaprijed je osuđen na neuspjeh, s obzirom na to da se događa u svojevrsnom interregnumu. Još uvijek, naime, očekujemo prve korake nove američke politike prema Ukrajini i Rusiji. Kada je pak riječ o gospodarskim učincima Pahorova odlaska Putinu, o njima se uglavnom pretjeruje – baš kao i u slučaju sličnih diplomatsko-gospodarskih »pothvata« i neostvarenih obećanja milijunskih poslova od strane naših predsjednika – kao što se namjerno preuveličava i veličina i važnost slovenske gospodarske razmjene s Rusijom. Rusija je, naime, tek 11. gospodarski partner Slovenije, no proruska politika u Sloveniji ima snažnu potporu isključivo nekoliko velikih tvrtki koje posluju u Rusiji, poput Krke i RIKO-a. Slovenska razmjena s Hrvatskom, primjerice, skoro je dvostruko veća od razmjene s Rusijom, a Hrvatska je četvrto najveće tržište za Sloveniju, dok istodobno slovensko-hrvatski odnosi nikad nisu bili lošiji. Štoviše, uskoro će biti još gori, zahvaljujući predstojećem sporu oko provedbe arbitražne odluke, pri čemu će ključan doprinos tom zaoštravanju dati upravo slovenska diplomacija i slovenska politička elita, koja je već godinama fiksirana na naknadno stjecanje famoznog teritorijalnog izlaza na otvoreno more, čime se svjesno žrtvuju dugoročno važni odnosi sa susjednom zemljom.

Ovdje valja imati na umu i širi kontekst slovenske pozicije unutar EU-a. Na jednoj je strani strateški cilj slovenske politike zadržati Sloveniju u samom jezgru buduće EU, što formalno nije neostvarivo s obzirom na to da je Slovenija, kao svojedobno najbolja nova članica EU-a, već odavno dio schengenske zone i eurozone. Valja, međutim, imati na umu da je ugled Slovenije u EU-u posljednjih godina ozbiljno okrnjen, ponajprije slovenskom blokadom Hrvatske potkraj prošloga desetljeća, a potom i teškom financijskom krizom, u kojoj je Ljubljana bila prisiljena kršiti stroga proračunska pravila, zbog čega je malo vjerojatno da će glas Slovenije biti važan, a kamoli presudan, u rješavanju krize u odnosima s Rusijom.

I naposljetku, zasad je jedino sigurno da će od proruske slovenske politike profitirati predsjednik Pahor, čiji je rejting nakon posjeta Moskvi u porastu. Pahor, dakle, može računati na još jedan predsjednički mandat na jesenskim predsjedničkim izborima, što je vjerojatno bio i glavni motiv ove njegove vanjskopolitičke ekshibicije, premda ni to, barem iz njegove perspektive, svakako nije malo. Ali, Slovenija od toga može imati malo koristi.