Ovo su najdramatičniji dani u povijesti Europske unije, dani u kojima se doslovce odlučuje o sudbini najambicioznijeg i iznimnog političkog projekta u povijesti čovječanstva. Europski lideri u Bruxellesu odlučuju hoće li nam budući dani donijeti postupan izlazak iz krize, ili će pak europski integracijski projekt skončati u nekontroliranom raspadu, s posljedicama o kojima je bolje i ne razmišljati.

   O dramatičnosti situacije dovoljno govori i činjenica da se nikad ranije nije dogodilo da se u samo nekoliko dana vrh Europske unije (šefovi država ili vlada svih zemalja članica) sastaje dvaput. Najprije u nedjelju, a onda potom i u srijedu, što samo svjedoči o dubokim podjelama između vodećih europskih zemalja i nespremnosti europskih lidera na dogovor koji bi omogućio izlazak iz dužničke krize i krize eura. Netko je ovih dana izračunao kako smo samo u posljednjih godinu dana svjedočili o čak 23 izvanredna krizna europska sastanka na vrhu, no Europa je iz tjedna u tjedan i mjeseca u mjesec tonula sve dublje.

   Najprije se dužnička kriza u koju su zapale zemlje s ruba EU pretvorila u krizu eura – zajedničke valute koja je nekoć bila simbol europskog prosperiteta – da bi se kriza eura domalo preobrazila u duboku političku krizu, koja se upravo pred našim očima pretvara u institucionalnu i egzistencijalnu krizu ujedinjene Europe…

   Stoga je zacijelo u pravu jedan od očeva ujedinjene Europe i nekadašnji njemački kancelar Helmut Schmidt, koji je i sa svoje 92 godine u problem današnje Europe proniknuo bolje od većine svojih današnjih političkih nasljednika. Prema njegovim riječima, ključan problem današnje Europe je kriza političkog odlučivanja, a ta je kriza još opasnija od krize eura ili dužničke krize.

   Političari koji danas vode Europu, sve je očitije, nisu dorasli ovim opasnim i zahtjevnim vremenima. Njemačka i Francuska od početka europskih integracija bile su ključne zemlje, koje su presudno utjecale na budućnost ujedinjene Europe. Iako stvari nisu uvijek bile tako jednostavne, niti se to ostalim zemljama uvijek sviđalo, ali ono što bi Berlin i Pariz dogovorili, ostali bi morali prihvatiti. Dok je upravo Schmidt s francuskim predsjednikom Valéryjem Giscardom d’Estaingom uspostavljao temelje zajedničke europske valute, održavajući prijateljske odnose, baš kao i Helmut Kohl i François Mitterrand, susreti Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja, koliko god česti – zbog čega su ih novinari već prozvali Merkozy – zapravo su više obilježeni međusobnim svađama i netrpeljivošću, nego suglasnošću i vizijom zajedničke europske budućnosti.

   Je li, dakle, Merkozy, taj pokvareni europski motor, uopće kadar riješiti grčku dramu, koja se nezaustavljivo pretvara u tragediju?

   Ključno pitanje opet se svodi na novac. Tko će platiti cijenu krize? Hoće li političari napokon natjerati banke da podnesu i svoj dio tereta u spašavanju eura? I koliki će taj teret biti? Upravo svjedočimo pomalo bizarnoj predstavi u kojoj europski političari pokušavaju nagovoriti šefove velikih banaka da i banke moraju participirati u sanaciji golemog grčkog duga. Velike njemačke i francuske banke, naime, koje su godinama dobro zarađivale posuđujući Grcima goleme svote, sada se nevoljko moraju pomiriti sa činjenicom da će dio svog novca ipak izgubiti. Grcima će, na zahtjev politike, morati otpisati znatno više od 21 posto duga, koliko su dosad bili voljni izgubiti.

   I koliko god ekonomisti i analitičari upozoravali kako bi svako drugo rješenje bilo krajnje amoralno i kako bi bilo apsurdno da porezni obveznici ponovno plaćaju cijenu bankarskog avanturizma, banke će na kraju ipak izaći kao pobjednici, jer države neće ostaviti na cjedilu svoje banke s previše rizičnih plasmana. Dakle, europski porezni obveznici u svakom će slučaju platiti visoku cijenu krize.

   No najveću cijenu ipak će platiti europska ideja. U trenutku kada je jedini put izlaska iz krize federalizacija Europske unije, odnosno nastavak integracijskog procesa i uspostava fiskalne unije, svjedočimo renesansi nacionalizma koja je preplavila Europu, kao izravan rezultat gospodarske krize. Današnji politički lideri osluškuju ulicu i podilaze joj, dok Europa treba vizionare. Treba jednog De Gasperija, Delorsa, Blaira i Kohla, ali ima Berlusconija, Sarkozyja i Merkel. Ima Merkozyja.