Ovih je dana stranka Janeza Janše, koja skoro sigurno pobjeđuje na predstojećim parlamentarnim izborima, poručila Hrvatskoj kako će kao »državotvorna stranka« poštovati potpisane ugovore, pa tako i arbitražni sporazum, makar joj taj ugovor nije po volji.

No, samo tri mjeseca ranije Janšina je stranka potvrdila kako dolaskom na vlast planira ponovno otvoriti razgovore o granici, a još godinu ranije, u lipnju 2010., Janša je hladnokrvno priprijetio kako njegova stranka neće glasati za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora sve dotle dok se ne odredi granična crta. Štogod mislili o Janši, bez njegovih glasova u slovenskom Državnom zboru hrvatski ugovor ne može biti ratificiran, jer je Slovenija odredila da hrvatski pristupni ugovor mora biti ratificiran dvotrećinskom većinom.

I kojem, dakle, Janši možemo vjerovati? Koji je »pravi«? Onaj lanjski ili ovaj današnji? No, najveći je paradoks da to, zapravo, i nije toliko bitno. Iako je razumljivo što se fokus hrvatskog interesa nakon pada vlade Boruta Pahora usmjerio na prvaka slovenske desnice, koji će iz sadašnjeg političkog kaosa i bezvlašća izaći kao pobjednik, ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora ne bi bila jednostavan posao čak i da je Pahor ostao na čelu vlade.

Slovenski ustavni sustav tako je skrojen da će ratifikacija hrvatskog ugovora u Sloveniji biti rizičan posao za bilo koju slovensku vladu. Naime, Slovenija ima jedan od najliberalnijih zakona o referendumu u Europi, prema kojem bilo koja iole organiziranija društvena skupina, sindikati, nevladine organizacije, radikalne skupine… – a ne samo stranke – lako mogu inicirati referendum i, uz malo sreće, srušiti već donesene zakone. Za to im ne trebaju ni Pahor ni Janša. Svake godine Slovenci izlaze na nekoliko referenduma (upravo se priprema referendum o gay brakovima).

Iako se nacionalistički balon u Sloveniji u velikoj mjeri ispuhao, nezadovoljnika poslije parlamentarne potvrde hrvatskog ulaska u EU, i to prije nego što Slovenci doznaju jesu li dobili famozni izlaz na otvoreno more, sigurno neće manjkati. A kada se već dogodi referendum, njegov ishod uvijek sa sobom nosi političku neizvjesnost, iako vjerujemo da bi većina Slovenaca i u tom slučaju podržala ulazak Hrvatske u EU.

Sjetimo se samo lakrdije oko referenduma o hrvatskom ulasku u NATO. Nakon što je Hrvatska uz silne muke dobila zeleno svjetlo u parlamentu, niotkud se pojavila opskurna politička skupina koja je uz zdušnu potporu još nekoliko radikalnih ultranacionalističkih pokreta krenula u prikupljanje 40 tisuća potpisa potrebnih za sazivanje referenduma. I ne treba sumnjati da bi u tome uspjeli da nije bilo odlučne intervencije izvana i otvorene prijetnje Washingtona, o čemu svjedoče i nedavno objavljene američke diplomatske depeše.

No, nije samo Hrvatska zamalo postala žrtvom te slovenske referendumske lakoće. Isti defekt slovenskog političkog sustava, koji je omogućio da se referendum od instituta neposredne demokracije pretvori u oružje u rukama populista, ovih je dana odnio i Pahorovu vladu. Jer kako se počela urušavati Pahorova vladajuća koalicija? U lipnju, nakon poraza Pahorove mirovinske reforme na referendumu, kada su Pahorovi koalicijski partneri počeli napuštati vladajući brod. Poslije referendumskog kraha pokrenuta je spirala loših vijesti: prijetnja bankrotom, pad vlade, a sada i smanjenje kreditnog rejtinga.

Činjenica je da je hrvatska politička elita prije nekoliko godina zanemarila opasnost neriješenog graničnog spora sa Slovenijom, ne shvaćajući koliko to pitanje može naškoditi hrvatskim europskim ambicijama. Stare navike teško se mijenjaju. U Hrvatskoj se na ratifikacijski proces gleda kao na više-manje gotovu stvar, iako u EU ne dijele svi takav optimizam, naslućujući probleme upravo u Sloveniji i Nizozemskoj.

Prije desetak dana, kada su u Bruxellesu verificirali konačan tekst hrvatskog pristupnog ugovora, Nizozemska je prigovorila da je naznačeni datum ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. samo »tehnička hipoteza«, što pak nije dovoljno vidljivo iz samog teksta ugovora. Nizozemcima su, očekivano, prisnažili Britanci, poručujući kako se Hrvatskoj ništa ne može jamčiti i kako je ratifikacija na nacionalnim parlamentima. No, naša javnost o tome nije obaviještena, niti se političari na to osvrću. Ništa, naime, ne smije pomutiti aktualnu hrvatsku europsku idilu.