U prvi je tren zvučalo predobro da bi bilo istinito: Italija je napokon prihvatila plaćanje odštete od strane Hrvatske prema Osimskim sporazumima.

Iako bi, naravno, bilo bolje da je tu krucijalnu rečenicu u četvrtak u Zagrebu izrekao sam talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, a ne njegov domaćin, predsjednik Ivo Josipović, ukupni odnosi Hrvatske i Italije potvrđuju kako se neumitno približava i zatvaranje te povijesne stranice.

U ovlasti talijanskog predsjednika ne spada odluka o hrvatskom dugu Italiji temeljem sporazuma iz Osima, a odluku o njegovu prihvaćanju talijanska vlada još nije donijela. 

 Posrijedi je pitanje koje godinama opterećuje odnose Zagreba i Rima. O čemu je točno riječ? Prema Osimskim sporazumima, potpisanim u Osimu kraj Ancone 10. studenoga 1975., Jugoslavija se obvezala da će Italiji isplatiti 110 milijuna američkih dolara u 13 jednakih godišnjih rata od po 8.461.538 dolara za imovinu koja je ostala na području bivše Zone B, odnosno Bujštine i Koparštine.

Rat zaustavio isplate

Prve dvije rate tog duga, u iznosu od 17 milijuna dolara, plaćene su 1990. i 1991. godine, no onda su raspad bivše države i rat zaustavili daljnje isplate. 

Preostali dug podijelile su Hrvatska i Slovenija, nasljednice Osimskih sporazuma, u omjeru 62:38 posto. Slovenija je svoj dio uplatila na poseban, fiducijarni račun Dresdner Banke u Luksemburgu, jer Rim nije htio isporučiti broj računa.

Italija do danas nije preuzela taj novac, poručujući da taj dug treba riješiti »u cjelini«. Neki misle da je i Hrvatska trebala napraviti isto što i Slovenija. No, u Zagrebu su se odlučili na drukčiji put. Od Rima su više puta tražili da im dostavi račun na koji treba uplatiti novac, no odgovor nikad nije stigao. 

Sve dok se pitanje reparacija definitivno ne zatvori, neće prestati manipulacije oko optantske imovine i obeštećenja optanata. Naime, Osimskim sporazumima Hrvatska je dužna talijanskoj državi utvrđeni iznos za napuštenu imovinu u bivšoj Zoni B, dok je Italija, koja je iz rata izašla kao poražena, preuzela obvezu obeštećenja onih koji su napustili teritorije koji su pripali bivšoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji.

Optanti i esuli

Naime, barem s pravnog gledišta, valja razlikovati optante i esule. Prvi su postali optanti birajući pravo na opciju, temeljem vlastite izjave, čime su zadržali talijansko državljanstvo, ali i pravo na obeštećenje za imovinu koju su ostavili u područjima koja su ostala u drugoj državi. Esuli, odnosno izbjeglice, to pravo nisu dobili.

No, danas je za ispravljanje povijesnih nepravdi puno važnija simbolika nego novac. Naravno da ni esuli ne očekuju da će nakon tolikih godina dobiti svoju imovinu u naturi, kao što ni u Italiji više nema puno onih koji snuju da bi Istra i Rijeka ikad više mogle postati dijelom Italije. 

I zbog toga je nedavni događaj u Puli, kada je u tom gradu svoju godišnju skupštinu održala udruga »Slobodna općina Pule u egzilu« – po prvi put nakon egzodusa 1947. godine – u simboličnom smislu barem podjednako važan kao i geste vodećih političara Hrvatske i Italije. Boravak esula od 16. do 19. lipnja u Puli, gradu kojeg su morali napustiti, nije izazvao nikakve kontroverze niti negodovanja. Istarski političari reagirali su umirujućim izjavama, a čak je i čelnik organizacije istarskih antifašista izjavio kako nema ništa protiv esulskog skupa u Puli.

A sve donedavno u Hrvatskoj termin esuli uopće nije bio u službenoj upotrebi. Za Hrvatsku su postojali samo optanti. I u Rijeci se čelnici grada svake godine redovito sastaju s predstavnicima riječkih esula. Ono što bi još prije nekoliko godina bilo zasigurno shvaćeno kao provokacija, danas postaje uobičajeno. Međutim, istinsko zbližavanje nije moguće bez zatvaranja starih rana.