foto: REUTERS
Kao da je Egipat nakraj svijeta i kao da je riječ o »nekim divljim, barbarskim krajevima«...
Jeste li primijetili kako zapadni mediji – a ovdje pod tim terminom podrazumijevamo i hrvatske medije – o arapskoj revoluciji izvještavaju napadno distancirano, uzvišenim, pa čak i rasističkim diskursom?
Kao da ustanak koji je potpalio skoro cijeli arapski svijet nema ama baš nikakve veze s nama i kao da se zahtjevi zbog kojih su mladi prosvjednici zauzeli glavne trgove svojih gradova na Mediteranu nas uopće ne tiču?
Nadahnuti revolucijom jasmina, sada čak i kineski aktivisti internetom pozivaju na demonstracije u 13 kineskih gradova
Kao da je Egipat nakraj svijeta i kao da je riječ o »nekim divljim, barbarskim krajevima«, a ne fascinantno urbaniziranim gradovima u Libiji, Tunisu, Alžiru, Egiptu, Siriji i Libanonu, s prelijepim miksom europske i arapske kulture, odmah tu »preko našeg malog Mediterana«, kako to ovih dana u Glasu Istre hrabro zapaža lucidni Milan Rakovac.
Nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka, Zapad je priželjkivao smirivanje. Odahnuo je kada se činilo da se život u Egiptu vratio u svakodnevnu kolotečinu. Nadao se da će ubrzo opet sve biti po starom. No čini se da se stvarnost ponovno narugala zapadnim očekivanjima.
Nakon sjeverne Afrike i Bliskog istoka, revolucija – premda su mnogi na Zapadu bili uvjereni da su revolucije u današnjem visoko globaliziranom i integriranom svijetu stvar prošlosti – proširila se na zemlje Perzijskog zaljeva i Afričkog roga.
Nadahnuti revolucijom jasmina, sada čak i kineski aktivisti internetom pozivaju na demonstracije u 13 kineskih gradova, pod sloganom »hoćemo hranu, hoćemo rad, hoćemo stan i hoćemo poštenje«.
Iako su pobunu u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku najčešće uspoređivali s padom Berlinskog zida i rušenjem Željezne zavjese 1989., arapsko proljeće 2011. po načinu širenja revolucionarnog plamena – uvažavajući sve povijesne razlike – zapravo najviše podsjeća na Europu 1848., kada je Stari kontinent zahvatio siloviti revolucionarni zanos.
Revolucija 1848., kao i arapsko »proljeće naroda« 2011., ujedinila je ustanke u različitim zemljama zahvaljujući gospodarskoj krizi, gladi i nezaposlenosti
Europska 1848. bila je jedna od onih prijelomnih godina kakve se dogode jednom u nekoliko stoljeća. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji koja je dovela do razvoja građanstva i buđenja nacionalne svijesti, revolucija 1848. rušila je stari feudalni poredak po cijeloj Europi, protiv volje Svete alijanse, zahtijevajući ukidanje apsolutizma, uvođenje građanskog društva i građanskih sloboda.
Zbog toga 1848. nazivamo »proljećem naroda«. No i revolucija 1848., kao i arapsko »proljeće naroda« 2011., ujedinila je ustanke u različitim zemljama zahvaljujući gospodarskoj krizi, gladi i nezaposlenosti.
Zvuči poznato, zar ne? Sve razloge njihovog gnjeva i očaja vidimo i kod nas, u Europi, pa i u Hrvatskoj.
Samo moramo pogledati kroz prozor, bez predrasuda da smo bolji, kulturniji ili napredniji od njih
Da se to ne bi dogodilo, zapadni mediji dugo vremena uopće nisu željeli koristiti termin revolucija, pokušavajući ga nadomjestiti eufemizmima kao što su pobuna, nemiri i kriza.
Nije li upravo zbog toga u zapadnim medijima toliko prenaglašavan malo prisutan vjerski karakter revolucije u arapskim zemljama? Nije li na taj način, naime – umjetnim raspirivanjem straha od ponavljanja iranskog slučaja 1979., kada se revolucija izrodila u vjersku diktaturu koja i danas vlada tom velikom i važnom zemljom – svjesno umanjivana svaka šansa da se Europljani identificiraju s arapskom revolucijom?
Jer upravo toga se vladajuće elite u Europi – ali i u Hrvatskoj! – panično boje: europskog solidariziranja s arapskom revolucijom i milijuna Europljana na ulicama europskih gradova, sa samo jednim zahtjevom: odlazite!
