No, u jednome Ashtonova sigurno ima pravo: Europa ima golemo iskustvo u izgradnji demokracije. Premda danas tigar od papira, Europa u prošlosti nije uvijek bila ovako nemoćna. 

Europa se tada koristila iskustvom što su ga Amerikanci u Europi primijenili poslije Drugog svjetskog rata. Štiteći svoja ratna postignuća, SAD je pomogao obnovu razorene Europe programom kojeg poznajemo pod nazivom Marshallov plan. Amerika je Marshallovim planom ostvarila i važan politički cilj, jer je osim obnove porušenog europskog gospodarstva zaustavila širenje autoritarnog sovjetskog sustava i promovirala demokraciju na Starom kontinentu. 

No, kada je planuo arapski svijet, Zapad je zaboravio da »historiju ponekad treba malo pogurati«, kako je to rekao Lenjin, profesionalni revolucionar. I egipatsku revoluciju trebalo je pogurati, no Zapad je povlačio kočnicu sve dok nije bio siguran da će vlast pasti u »sigurne« ruke. Egipatski generali – jedini istinski pobjednici ustanka u Egiptu – ukrali su revoluciju egipatskom narodu. A pobjedom vojske u Egiptu ponovno pobjeđuju Amerikanci: Washington je izdašnom pomoći egipatskoj vojsci (50 milijardi dolara u posljednjih 30 godina), kupio i poslušnost generala. Nekoliko stotina američkih vojnih savjetnika u Egiptu kontrolira trošenje tog novca, ali i drži pod izravnim nadzorom snagu koja je preuzela vlast u Egiptu. 

Generali su oduzeli revoluciju onima koji su jedini zaslužni za Mubarakovo rušenje: internetskoj generaciji, »stranci Facebooka i Twittera«, sekularnoj i obrazovanoj, koja više ne želi živjeti u Mubarakovoj diktaturi. 

S kairskog Trga Tahrir, epicentra revolucije, stigao je zahtjev za demokracijom, slobodom i socijalnom pravdom – za sve, bez ikakve razlike – ali bez naglašenog vjerskog osjećaja, bez Alaha i džihada. No, u zapadnoj propagandnoj mašineriji egipatski borci za slobodu postali su radikalni islamisti, džihadisti, fanatici i prikriveni bombaši samoubojice. Muslimanska braća – zabranjena opozicijska islamistička skupina koja je jedina preživjela Mubarakovu strahovladu i koja se davno odrekla nasilja – iako nije imala aktivniju ulogu u prosvjedima, prošla je jednako loše. Po istoj matrici raspirivanja straha od »radikalizacije« i »islamista« (sjetimo se samo Bushevog, a danas Obaminog rata protiv terorizma), Muslimansko je bratstvo preko noći postalo ispostavom Al Kaide koja će preuzeti vlast i Egipat pretvoriti u šerijatsku državu. 

Ta nije li upravo to ono što je stalno tvrdio i sam Mubarak kada je puna tri desetljeća širio strah od demokracije, uvjeravajući da bi demokracija Egiptu donijela samo nestabilnost, nesigurnost i, naposljetku, pobjedu islamista? Drugim riječima, da islam i demokracija ne idu zajedno. Na toj laži i ideološkoj obmani počiva Pax Americana i tobožnja »stabilnost« cijelog Bliskog istoka, jedan geopolitički poredak koji se danas urušava pred našim očima. Jer ako je to istina, da demokracija i islam ne mogu zajedno, što onda Amerikanci, a s njima i Hrvati, danas rade u Afganistanu?