Foto: AP
Nekadašnja »ružičasta mitska zemlja« – kakvom Europu pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća vidi turski nobelovac Orhan Pamuk – pretvorila se u tvrđavu, koja je u ilegalnim useljenicima pronašla svoje crne ovce
Europska unija, olako se misli u Hrvatskoj, donijet će nam spas. No prije nego što spasi Hrvatsku, Europa će morati spasiti samu sebe. EU proživljava najdublju krizu od svog osnutka, budući da je europsko najvrjednije postignuće – euro – pred kolapsom. Dok je na globalnom planu na djelu proces rastakanja poslijeratne bipolarnosti i uspostava novog poretka s više konkurentskih središta moći, u Europi svjedočimo procesu svojevrsne nacionalne renesanse, ili »renacionalizacije«, kako ga naziva bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Radi se zapravo o razgradnji i zaoštravanju odnosa među državama članicama EU, naročito među onim najvažnijima. Taj proces vodi prema multipolarnoj Europi, što pak podrazumijeva gubitak utjecaja i irelevantnost na svjetskoj pozornici, uz istodobni gubitak autoriteta na unutrašnjem planu.
Proces vodi prema multipolarnoj Europi, što pak podrazumijeva gubitak utjecaja i irelevantnost na svjetskoj pozornici, uz istodobni gubitak autoriteta na unutrašnjem planu
Primjer Mađarske za taj deficit europskog autoriteta svakako nije jedini, ali je ilustrativan. Mađarska je nova članica EU, a svejedno je drsko udarila na slobodu medija, i to u trenutku kada prvi put u svojoj povijesti preuzima zahtjevno predsjedavanje Europskom unijom. Premijer Viktor Orban Mađarskom vlada autokratski. Provodi masovne čistke, učvršćujući vlast kao da će državom vladati doživotno. Premda je donesen u demokratskoj proceduri, medijski zakon kao što je mađarski poznaju isključivo diktatorski režimi. Takav sustav u Tuđmanovoj Hrvatskoj devedesetih godina nazivali smo demokraturom. Europskoj uniji, koja na mađarski slučaj odgovara mlako i nezainteresirano, Orban poručuje da mu zbog odgovora Zapada »neće zadrhtati koljena«!?!
No, Mađarska je samo simptom za bolest koja se proširila Europom. Italijom vlada zloglasni i skandalozni Berlusconi. Populizam i ksenofobija u Europi postaju pravilo, čak i u državama koje su, poput Nizozemske, bile oazama tolerancije i višenacionalnog suživota. Ni velika i moćna Njemačka više ne skriva svoj nacionalizam i šovinizam. Zatim Francuska, Britanija… Europa nije pronašla lijek protiv diktatorskih ili poludiktatorskih političara i režima, a »meki fašizam« tako dobiva europski legitimitet, premda je ujedinjena Europa nastala na posve oprečnoj paradigmi, nudeći europskim državama dijalog i kompromis umjesto mržnje i ratova.
Populizam i ksenofobija u Europi postaju pravilo, čak i u državama koje su, poput Nizozemske, bile oazama tolerancije i višenacionalnog suživota
Opsjednuta spašavanjem eura, Europa se libi posegnuti za oružjem koje joj još uvijek stoji na raspolaganju u sporu s državama koje dovode u pitanje temeljne vrijednosti na kojima počiva ujedinjena Europa, kao što su sloboda, demokracija, ljudska prava i vladavina prava. Znameniti sedmi članak Lisabonskog ugovora, koji je tamo prepisan iz Amsterdamskog ugovora – i za kojeg smo se uzaludno nadali da će biti primijenjen protiv Slovenije u vrijeme blokade Hrvatske – Europi pruža mogućnost suspenzije glasačkih prava i kažnjavanja država koje ne poštuju temeljne europske vrijednosti.
Europa, koja se još nije oporavila od tragičnih podjela i zidova iz svoje traumatične prošlosti, danas krotko podnosi vijest da će Grčka na granici s Turskom, kandidatkinjom za punopravno članstvo u EU, podići kilometarski zid. Dok Grci tvrde kako zid nije uperen protiv Turaka nego protiv ilegalnih useljenika koji preko Turske nadiru u Europu, iracionalnost kojom se Europa nosi s rastućim problemom pridošlica svjedoči suprotno. Poslije zida na svojim granicama prema Europi, malo tko će Turke uspjeti razuvjeriti da Europa ne želi primiti Tursku u svoje okrilje upravo zbog predrasuda prema islamu, premda je Turska i sekularna zemlja.
Umjesto vizije, današnju Europu pokreće strah. Najveći protivnik ujedinjene Europe tako postaje sama – Europa
Poštivanje ljudskih i temeljnih prava u Europi postaje drugorazredno pitanje, premda su vladavina prava i promocija demokracije »u samoj srži Europe«, kao što je nedavno vizionarski upozorio finski šef diplomacije Alexander Stubb, jedan od najkvalitetnijih europskih političara današnjice. Nekadašnja »ružičasta mitska zemlja« – kakvom Europu pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća vidi turski nobelovac Orhan Pamuk – pretvorila se u tvrđavu, koja je u ilegalnim useljenicima pronašla svoje crne ovce. Umjesto vizije, današnju Europu pokreće strah. Najveći protivnik ujedinjene Europe tako postaje sama – Europa.
