Mnogima će se podatak kako čak svaki sedmi stanovnik ovoga planeta vjeruje u smak svijeta činiti nevjerojatnim. Još je šokantnije da je broj mladih koji vjeruju u apokalipsu iznosi čak nevjerojatnih 35 posto. 

  Ipsos je utvrdio da u današnji sudnji dan najviše vjeruju Kinezi, njih 20 posto, dakle baš oni koji bi po svim teorijama trebali predstavljati budućnost ovoga svijeta i njegovu najveću ekonomsku snagu. Mnogi su Kinezi ovih su dana podigli svoje ušteđevine iz banaka, želeći posljednje dane proživjeti »kao ljudi«. 

  Nije li ovdje možda problem u tome da je i bez davno zapisanog proročanstva Maja o današnjem smaku svijeta – koje se, uzgred, temelji na pogrešnoj interpretaciji Drezdenskog kodeksa, jednog od rijetkih sačuvanih majanskih spisa – ovdje riječ o tome da je strah postao jedan od glavnih pokretača svijeta u kojem živimo? Strah je sveprisutan i duboko ukorijenjen u podsvijest današnjeg čovjeka. 

 Iako je vladao svijetom stoljećima, strah nikad nije bio toliko instrumentaliziran kao danas. Doktrina straha postala je glavno oruđe za upravljanje globalnim procesima posljednjih nekoliko desetljeća, naročito od kobnog 11. rujna 2001. godine. Odonda, naime, strah od terorizma postaje prirodni ambijent u kojem je, najprije u Americi a onda i ostatku zapadnog svijeta, izvršena nesmiljena demontaža pravne države i uspostava orvelijanskog nadzora nad građanima, a sve pod izlikom borbe protiv terorizma. 

  Raspirivanje straha od islamističkih militanata pretvorilo je miroljubive građane u ratoborne huškače, ne bi li se dobila potpora za napade na Afganistan i Irak. Američka državna propaganda bila je iznimno djelotvorna: strah se pokazao uspješnim sredstvom za širenje apatije i pasivnosti. 

  Pomoću straha, a pod izlikom spašavanja demokracije, izvršena je demontaža demokracije. Država je tobože spašavala ljudska prava, ali tako da ih je nesmiljeno kršila i praktički dokinula. 

  Globalna financijska i gospodarska kriza zatim je učinila svoje. Danas se bojimo doslovce svega. Gubitka posla, neimaštine, starosti. Upravo drevne civilizacije na američkom kontinentu, pa i majanska – koje su nemilosrdno zatrte od europskih kolonizatora – poznavale su kult starijih. To su bili najugledniji i najiskusniji članovi zajednice, oni kojima se vjerovalo i oni koje se pitalo za savjet. 

  Kapitalizam je uveo nove vrijednosti, a neoliberalni kapitalizam te je vrijednosti potpuno izvitoperio. Starije stanovništvo i umirovljenici trebali bi uživati u plodovima svoga rada, no današnji sustav – nakon što im je država opljačkala umirovljeničku blagajnu – pretvorio je penzionere u siromahe i očajnike. Na njih se gleda isključivo kroz prizmu financijskog opterećenja. 

  Ljudi osjećaju da više ne upravljaju svojim sudbinama. Shvaćaju da im je oduzeta moć. Ta nisu li masovni prosvjedi na europskim ulicama proteklih mjeseci upravo očajnički krik građana koji osjećaju da su im otuđene političke, gospodarske i financijske elite oduzele ne samo radna mjesta i socijalnu državu, nego i njihovu sadašnjost i budućnost? 

  U što god vjerovali – smatrali da nam danas stiže sudnji dan ili novi početak, vjerovali da će svijetu presuditi bog ili čovjek, politička ili prirodna katastrofa – strah je već odavno zagospodario našim životima. 

  Čak i ako preživimo današnju apokalipsu, strah je već pobijedio.