Ne samo da je premijer Zoran Milanović u slučaju sukoba interesa ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine pokazao nedosljednost, nego je toj nedosljednosti pridodao i ciničan odnos prema javnosti. »Preko vikenda sam bio na biciklu«, podcjenjivački je odgovorio premijer o smjeni ministra.

Milanović javno dvoji je li Jakovina napravio išta »nemoralno ili kažnjivo«, tvrdeći kako je to zasad »nerazjašnjeno«. Milanović nije načisto ni kada se radi o samom institutu sukoba interesa. To je, kaže, »tema za filozofiju prava« i »pitanje društvene svijesti«. »Ne dajte se navući na svaku naslovnicu koja govori o tome: nije svaki sukob interesa kazneno djelo. On može to postati, ali može biti i samo fikcija…«, zamagljivao je Milanović pred splitskim studentima prava odgovornost svog ministra. Nema, dakle, sumnje da će Jakovinina nepodopština ostati još jedna nekažnjena svinjarija u redovima Milanovićeve vlade, iako je i sam Jakovina priznao da je napravio propust kada je »zaboravio« javnost obavijestiti o prijenosu vlasništva nad svojom poljoprivrednom apotekom.

Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, kojeg li čuda, ne funkcionira već dulje od godinu dana. Protiv Jakovine nema tko pokrenuti postupak, niti mu odvaliti kaznu.

Milanović je ponovno pokazao dvostruke standarde. Jedna pravila vrijede za političke poslušnike, kojima je dopušteno ono što se ne oprašta onima koji pokažu da znaju misliti svojom glavom. Jedni standardi odnose se na Mirelu Holy, a drugi na Jakovinu. Ono što je dopušteno Radimiru Čačiću, drugima je zabranjeno. I premijer nekažnjeno biciklira u suprotnom smjeru, dok prometna policija obične smrtnike kažnjava zbog vožnje bicikla u pješačkoj zoni u središtu Zagreba.

Slučaj ministra Jakovine ipak je puno više od još jednog ministarskog marifetluka, budući da se Milanovićeva vlada svojski trudila ljudima ubiti zadnju nadu da svi političari nisu isti i da se nova vladajuća klika ipak razlikuje od prethodne.

Pustimo na trenutak Jakovinin bjelodani sukob interesa. Ovdje nam se valja zapitati ne samo kako je moguće da se ministar Vrdoljak kao vlasnik blokirane tvrtke zatekao u dvostrukoj ulozi dužnika i vjerovnika nego i kakav je to politički sustav u kojem je moguće da čovjek koji nije znao uspješno voditi ni jednu poljoprivrednu apoteku postane ministar poljoprivrede?!

Kako, dakle, Jakovina može voditi veliki sustav kakav je poljoprivreda, a pokazalo se da nije bio kvalificiran odgovorno i uspješno voditi malu tvrtku? No to nije sve: kakva je to vlada u kojoj resor gospodarstva – i to u trenutku najgore krize u posljednjih nekoliko desetljeća – preuzima Ivan Vrdoljak koji sam priznaje da se ne razumije u ekonomiju!? Njihovo imenovanje stvar je političke volje, a jedino jedan čovjek za to snosi odgovornost. Premijer Milanović.

U tome krije se naša najveća zabluda. Prije godinu dana pomislili smo da smo dobili vladu koja je spremna rješavati probleme ovoga društva: gospodarsku krizu, nezaposlenost, obrazovanje, zdravstvo, rastuće siromaštvo, sukob interesa…

Međutim, dobili smo vladu koja je vlast shvatila kao tranširanje plijena i priliku za rješavanje vlastitih problema. A kada je o tome riječ, onda više ne možemo ni reći da je Milanovićeva vlada neuspješna. Baš naprotiv.