Uoči lanjskog objavljivanja prvostupanjske presude trojici hrvatskih generala kružile su nebrojene najave oslobađajuće presude, rušenja optužnice i konačnog poraza koncepta udruženog zločinačkog pothvata, iako za to nije bilo bog zna kakvog povoda. A danas, kada nas samo sati dijele od konačne presude, i kada za takve prognoze prvi put imamo konkretne razloge – paradoksalno – nitko se ne usuđuje o tome špekulirati, a kamoli prognozirati ishod.

Žalbeno je vijeće još u svibnju zatražilo od obrane i optužbe da odgovore na pitanje je li prvostupanjsko vijeće pogriješilo kada je Gotovinu i Markača osudilo zbog prekomjernog granatiranja, uzevši kao standard pravilo o 200 metara, po kojem su svi projektili koji su pali izvan tog radijusa proglašeni nelegalnima?

A da u Haagu doista razmišljaju o odbacivanju udruženog zločinačkog pothvata doznali smo u srpnju kada su žalbeni suci pozvali tužitelje da objasne ima li u prvostupanjskoj presudi dovoljno elemenata da se hrvatske generale proglasi krivima po zapovjednoj odgovornosti ako se utvrdi da nisu krivi za nezakonito granatiranje i da nisu članovi udruženog zločinačkog pothvata.

Tužiteljstvo se očito mora vaditi iz kaše koju je samo zakuhalo. Iako to mnogi u Hrvatskoj ne razumiju Gotovina i Markač nisu proglašeni krivima po zapovjednoj odgovornosti, niti je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da su hrvatske političke i vojne vlasti poslije Oluje namjerno dopustile palež, pljačku, ubojstva i nehumana postupanja, niti da su sprečavale istragu i kažnjavanje počinitelja tih zločina. Baš naprotiv!

Gotovina je osuđen jedino i isključivo zbog »nelegalnog« napada na Knin i druge krajinske gradove. Haški su suci tek na temelju tog napada zaključili kako je njegov cilj bio progon civilnog stanovništva i smanjenje broja Srba u Hrvatskoj. Tek kada su proglasili napad »ilegalnim«, donijeli su i zaključak o postojanju zločinačkog pothvata, utvrdivši i da su znameniti sastanak na Brijunima te Gotovinina zapovijed za Oluju dio istog zločinačkog plana.

No bez »ilegalnosti« artiljerijskog napada na Knin, ni Brijuni ni Oluja ne bi bili proglašeni ilegalnima! A proglašeni su ilegalnima zbog – doslovce – 65 granata! Sudsko je vijeće, naime, od 1.205 granata koje su tog dana ispaljene na Knin, Gračac, Obrovac i Benkovac, svaku granatu koja je pala dalje od 200 metara od cilja proglasilo nelegalnom, iako je međunarodni standard 400 metara!? Sudsko je vijeće odluku o »ilegalnosti« napada donijelo samovoljno, bez ikakve rasprave u sudnici! Da je sudsko vijeće prihvatilo 400 metara, broj »nelegalnih« granata bio bi 13.

I što ostaje kada apsurdna optužba o ilegalnosti artiljerijskog napada na Knin otpadne? I tko su onda krivci za doista strašne zločine koji su se događali poslije Oluje? Naravno da krivci postoje, no sa žalošću moramo konstatirati da oni ovaj put nisu bili predmetom osobitog interesa tužiteljstva, koje je sve uložilo na nerazumnu tezu da su Srbi napustili Knin u strahu zbog nezakonitog granatiranja. Elemente zapovjedne odgovornosti tužiteljstvo nije utvrđivalo, niti se – opet protivno općem uvjerenju u Hrvatskoj – previše bavilo konkretnim nedjelima i počiniteljima. Pristup tužiteljstva bio je megalomanski. Zločinački pothvat optužba je shvatila kao kišobran koji sve pokriva, ne hajući što bi se moglo dogoditi ako čuveni haški vjetar taj kišobran otpuše. Što god da se dogodi, bilo bi apsurdno da Gotovinu proglase krivim za nešto za što mu nije suđeno, a niti dokazano.