Jesmo li nešto pogrešno shvatili? Ulazi li Hrvatska nagodinu u Europsku uniju ili će se možda pridružiti Šangajskoj organizaciji za suradnju, koju su Rusija i Kina osnovale 2001. kao protutežu euroatlantskim integracijama? Šalu na stranu, ali kako u Banskim dvorima misle političku budućnost graditi integracijama sa Zapadom, a gospodarski spas tražiti na Istoku, u lukrativnim ugovorima s ruskim i kineskim državnim kompanijama? 

  Do jučer je Hrvatska slijepo slijedila sve zapadne naredbe kada se radilo o suradnji u strateškim projektima s Rusijom i Kinom. Što mislite zbog čega je 2009. vlada Ive Sanadera odbila Putinovu ponudu da se Hrvatska pridruži Južnom toku i zašto je Jadranka Kosor godinu kasnije najprije potpisala sporazum o ulasku Hrvatske u taj projekt, da bi onda bez ikakva objašnjenja okrenula leđa Rusima? 

  Vjerujete li, dakle, da su Sanader i Kosor samostalno donijeli takve odluke, imajući na umu isključivo interese Hrvatske? Naravno da ne, jer Hrvatska je ovdje tek sitna karika u zamršenom geopolitičkom sporu i takve odluke ne donose se bez suglasnosti naših geostrateških gospodara. 

 Dolaskom novih vladara u Banske dvore ništa se bitno nije promijenilo kada je u pitanju servilno žrtvovanje vlastitih ekonomskih interesa u ime »viših ciljeva«, što zorno potvrđuje i nedavna odluka kojom se Hrvatska nacionalna naftna kompanija servilno povukla iz Sirije, prouzročivši i sebi i državi astronomske i nenadoknadive gubitke. 

  Bruxelles i Washington s krajnjim podozrenjem gledaju na poslove nekadašnjih komunističkih država – dakle i Hrvatske – s Moskvom i Pekingom, naročito u energetskom sektoru, pokušavajući ih blokirati po svaku cijenu. 

  Zanimljivo je da ista pravila ne vrijede i za najmoćnije europske države, poput Njemačke, koja je glavna partnerica Moskve u Europi i bez koje ne bi bilo lani otvorenog Sjevernog toka, kojim je dodatno porasla energetska ovisnost Europe od Rusije. 

  Hrvatsku od pritisaka iz Bruxellesa i Washingtona neće zaštititi ni podatak da u Južnom toku već sudjeluje nekoliko članica EU: od Italije, bez koje tog projekta ne bi ni bilo, do Slovenije, koja je ugovor s Rusima potpisala u svibnju. Ono što je u nekim slučajevima dopušteno članicama, kandidatkinjama najčešće nije. 

  Južnim tokom Rusija će u potpunosti dovršiti svoj plan i zaokružiti područje Južne i Jugoistočne Europe, čime će plinsko tržište u Europi staviti pod nadzor od izvora do distribucije. Time će zajednička europska energetska strategija, a onda i njezin favorizirani projekt Nabucco, neuspješni zapadni konkurent Južnog toka, doživjeti potpun i neopoziv krah. 

 Ulaskom u Južni tok – koji u Bruxellesu nazivaju geopolitičkim oružjem u rukama Vladimira Putina – i Hrvatska bi zabila jedan čavao u energetske fantazije Bruxellesa, čime bi ponovno ugrozila ulazak u EU 1. srpnja sljedeće godine. No što nam je alternativa? Imamo li uopće drugog izlaza? Gospodarska kriza potpuno je promijenila okolnosti i postavila nove prioritete. Bez novih investicija, makar iz Rusije i Kine – jer Europa je investicijski potpuno impotentna – Hrvatska će najvjerojatnije kolabirati i prije tog mitskog datuma.