Možete li zamisliti što bi se dogodilo da je Hrvatska nakon raspada Jugoslavije slovenskim državljanima zanijekala vlasništvo nad oko 100 tisuća vikendica, koliko se procjenjuje da ih imaju u Hrvatskoj, uz poruku kako je riječ o sukcesijskom pitanju, koje će se rješavati na nekim budućim sukcesijskim pregovorima? Upravo je tako, naime, postupila Slovenija s imovinom hrvatskih štediša Ljubljanske banke, kada je početkom devedesetih odbila priznati obaveze prema štedišama zagrebačke poslovnice Ljubljanske banke, kršeći pravo vlasništva kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

I u Sloveniji polako sazrijeva uvjerenje kako Ljubljana prije ili kasnije mora isplatiti hrvatske štediše Ljubljanske banke. Kada o tome upitate slovenske gospodarstvenike, malo je onih koji misle drukčije, jer većina shvaća kako je od te loše orkestrirane državne otimačine Slovenija imala puno više štete nego koristi.

Sličnu iracionalnost slovenske politike vidjeli smo na djelu i u slučaju slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora prije skoro tri godine. Slovenija je odlučila ucjenom Hrvatske osigurati rješavanje jednog međudržavnog problema u vlastitu korist, a da su slovenski policy makeri pritom potpuno zanemarili stvarnu cijenu koju će zbog toga platiti Slovenija: gubitak teško izborene vjerodostojnosti u Europi, gubitak ugleda u regiji, ugrožavanje gospodarskih interesa i za Sloveniju iznimno važnih pozicija na hrvatskom tržištu…

O kakvim je problemima riječ zorno svjedoči i nedavna izjava direktora slovenskog trgovačkog lanca Mercator, prema kojoj najveća slovenska kompanija od svih šest zemalja u kojima posluje izvan Slovenije jedino u Hrvatskoj zbraja gubitke, a razdoblje negativnog poslovanja poklapa se s pogoršanjem političkih odnosa između dviju država koncem prošlog desetljeća.

No i u najnovijoj diplomatsko-pravnoj zavrzlami oko Ljubljanske banke Slovenija se ponaša slično kao i prije tri godine, vješto koristeći traljavost i greške u koracima na hrvatskoj strani. Pod prijetnjom blokade ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora od strane Slovenije Hrvatska je nedavno morala brzopotezno povući zaključak kojim je podržala tužbe Privredne i Zagrebačke banke protiv Ljubljanske i Nove ljubljanske banke, ali Zagreb samim povlačenjem spornog i zapravo nepotrebnog zaključka nije riješio problem, nego ga je samo otvorio.

Najprije donoseći, a onda brzopotezno povlačeći zaključak, Milanovićeva vlada samo je Ljubljanu podsjetila na ono što stoji u pozadini. Naravno, riječ je o tužbama hrvatskih banaka koje u ime države pred hrvatskim sudom tuže Ljubljansku banku i Novu ljubljansku banku, zahtijevajući povrat novca što su ga umjesto Ljubljanske banke još devedesetih isplatile hrvatskim štedišama, a država ga je pretvorila u javni dug.

Unatoč relativno umirujućim izjavama dvaju premijera u Teznom, neka se u Zagrebu previše ne zanose. Povlačenje spornog zaključka dobar je potez, poručuju iz Slovenije, ali nedovoljan. Slovenija će odustati tek kad Hrvatska povuče ne samo zaključak, nego i tužbe protiv svojih banaka, pozivajući se na suglasnost Jadranke Kosor iz 2010. da će se problem Ljubljanske banke rješavati u okviru sukcesijskih pregovora, a ne pred sudom. Iako Milanović kaže da je sada ta stvar »u rukama suda«, naivan je ako misli da će se Janša zadovoljiti samo Milanovićevim obećanjem da će poštovati odluku svoje prethodnice, jer očekuje da u skladu s njom i postupi.

Slovenija je Kosoričinu suglasnost uspjela ugraditi i u jedno poglavlje hrvatskih pristupnih pregovora, tako da se ovaj put neće morati previše truditi uvjeriti Europu kako ovdje problem ipak nije samo bilateralni.

Sve dok ne bude smatrala da je Hrvatska do kraja ispunila svoje obaveze, Slovenija će kalkulirati s ratifikacijom hrvatskog pristupnog ugovora, podižući nervozu na hrvatskoj strani, iako će se svi lako složiti da Ljubljana teško može podnijeti novu blokadu Hrvatske. Janša dobro zna da će u protivnom, ako Hrvatska u međuvremenu postane članica Europske unije, i Slovenija morati provesti buduću odluku hrvatskog suda, kakva god ona bila. Slovenija je svojedobno blokirala Hrvatsku tobože zbog nekakvih pišljivih geografskih karata, koje su »prejudicirale« granicu, a ovdje se radi o novcu. I to velikom novcu.