U jednom se trenutku koncem prošle godine činilo da Europa ulazi u jednu vrstu ekonomske diktature i permanentnog izvanrednog stanja, u kojoj je, na neodređen rok, suspendirana politička demokracija. U samo nekoliko dana vlast u Grčkoj i Italiji preuzeli su tehnokrati, Monti i Papademos, koje nisu izabrali ni Grci ni Talijani, nego su ih postavile financijske elite, kojima spomenuti dvojac i sam pripada.

Drugim riječima, nekadašnji bankari dobili su zadaću »izvući« Grčku i Italiju iz problema kojeg su proizvele upravo bankarske i financijske elite. Demokracija je pritom postala samo neugodna smetnja.

No sada je demokracija – ta žilava i preuranjeno pokopana vlast naroda, koja je desetljećima odolijevala napadima raznih totalitarizama, uz nevjerojatne ljudske i materijalne žrtve – odlučila uzvratiti udarac.

Na izborima u Grčkoj, koje je Bruxelles unaprijed proglasio »nepotrebnima« i od čijih je rezultata strepio i prije nego što su birališta zatvorena, građani su – i to puno radikalnije od Francuza – odbacili politiku drastičnih rezova, koju je grčkim građanima nakon pada Jorgosa Papandreoua nametnula »neprincipijelna koalicija Međunarodnog monetarnog fonda«, kako Grci nazivaju diskreditiranu vladu na čelu s bankarom Lukasom Papademosom.

Europska ekonomska i bankarska oligarhija, međutim, ima druge prioritete. Upravo ta oligarhija preko svojih jurišnika, političara u Bruxellesu, ovih dana poručuje tvrdoglavim i »radikalnim« Grcima – iako njihov »radikalizam« nije ni blijeda sjena radikalizma samih mjera kojima je teret financijske krize s banaka svaljen na njihova pleća – kako Grci nemaju drugog puta i kako »štednja nema alternative«. I tu doista – ponovimo to i ovoga puta – nema nikakve razlike između »desnog« Josea Manuela Barrosa i »lijevog« Martina Schulza.

I jedan i drugi, naime, poručuju da se dugovi moraju vraćati, protiveći se ponovnom otvaranju pregovora o fiskalnom paktu što ga je vladarica Europe Angela Merkel nametnula Starom kontinentu. Fiskalni pakt je zapečaćen i njegovo ponovno otvaranje sve bi zakompliciralo! Naravno da bi ponovno otvaranje fiskalnog pakta sve zakompliciralo, samo je pitanje kome? Doista, čije bi to planove pokvarilo? Koga to hvata panika što projekt financijske konsolidacije na teret građana ovih dana nakon ekonomskog, doživljava i politički krah?

Odgovor je precizan: takav razvoj događaja užasava jedino bankarsku elitu i strane vjerovnike, koji se plaše širenja virusa što je zahvatio Francusku i Grčku, zbog kojeg je danas u Europi sve manje političara koji su voljni bespogovorno podmirivati zahtjeve stranih vjerovnika, na račun školstva, zdravstva, umirovljenika, građana…

Prije jedanaest godina Argentina se zatekla u situaciji sličnoj kao Grčka danas. Sa 170 milijarda dolara duga, zemlja je objavila bankrot, proglasivši se kreditno nesposobnom. Iako su joj iste one međunarodne financijske institucije, koje i Grčku danas sile u radikalne rezove nudile mjere za »spas« od bankrota, Argentinci su okrenuli leđa stranim vjerovnicima. Odbili su vraćati dugove, čime su stvorili pretpostavke za današnji ekonomski procvat. Argentina je kažnjena isključenjem s međunarodnog financijskog tržišta, no to joj uz stope rasta od osam posto i nije osobito naškodilo.

Argentina nije izuzetak. I Ekvador je 2008. otkazao poslušnost stranim kreditorima, nakon što je revizijom utvrđeno da je velik dio duga ionako nelegitiman. Island se također izvukao iz krize tako što je prednost dao vlastitim građanima i opraštanju njihovih dugova, a ne bankama i stranim vjerovnicima.

Političko-financijska oligarhija za Grčku, kao i za cijelu prezaduženu Europu, međutim, ima drukčiji recept. No, ovdje ionako nije riječ o spašavanju Grčke i Europe, a još manje o spašavanju Grka i Europljana. Drugo je ovdje posrijedi: radi se o spašavanju vjerovnika, a onda i bankarskih profita, na račun zaposlenosti, kulture i socijale, spašavanju bogaćenja manjine na račun interesa i života većine, privatnog na štetu javnog.

Drukčije kazano, riječ je o spašavanju poretka koji nas je i doveo ovdje gdje jesmo. Spašavanju liberalnog kapitalizma, ako baš hoćete, kojem ne daju da propadne, iako je zreo za otpis.