Novoj hrvatskoj vladi trebalo je čak dva tjedna da bi uopće priznala da postoji problem. Hrvatska šefica diplomacije Vesna Pusić potvrdila je da je problem Ljubljanske banke ponovno na dnevnom redu, čime je zaključeno višemjesečno »primirje« između Zagreba i Ljubljane. Samo jedna odluka vlade u Zagrebu – ona kojom su Banski dvori podržali tužbe Privredne i Zagrebačke banke koje preko hrvatskih sudova pokušavaju naplatiti štedne uloge što su ih hrvatske štediše iz Ljubljanske banke početkom devedesetih prenijele na te dvije banke, a hrvatska država pretvorila u javni dug – bila je dostatna za naprasan kraj političke idile koju su za sobom ostavili Jadranka Kosor i Borut Pahor. No kao i u svakoj umjetno stvorenoj idili, i u odnosima između Zagreba i Ljubljane ispod površine je kuhalo, i bilo je samo pitanje trena kada će se iskra pretvoriti u požar. 

    Da bismo shvatili što je naljutilo slovensku stranu, valja nam se vratiti u nedavnu prošlost. Hrvatska je skoro cijelo prošlo desetljeće – nakon što su 2001. i 2002. propali pregovori što su se o Ljubljanskoj banci vodili pod okriljem Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, prema članku 7. Aneksa »C« Ugovora o pitanjima sukcesije – tvrdila kako pitanje Ljubljanske banke nije sukcesijsko, već isključivo pitanje privatno-pravnog odnosa banke i klijenta i bilateralni problem Hrvatske i Slovenije, da bi onda hrvatska strana u listopadu 2010. napravila neočekivani preokret. 

    Premijerka Kosor tada je, bez puno objašnjavanja, objavila kako je »riješila« i problem Ljubljanske banke, a to se »rješenje« svelo na prihvaćanje slovenskog stajališta prema kojem je problem duga Ljubljanske banke »sukcesijsko« pitanje, a ne više bilateralni problem. 

    Zapravo se radilo o još jednoj ucjeni Ljubljane, koja je vješto iskoristila hrvatske pristupne pregovore za rješavanje bilateralnih pitanja u vlastitu korist, zlorabeći svoje članstvo u integraciji u koju je Hrvatska pokušavala ući. Iako je za velik broj hrvatskih građana problem Ljubljanske banke stvarniji i životniji od, recimo, posve apstraktnog pitanja suvereniteta u Piranskom zaljevu, hrvatsko-slovenski trgovci ljudskim nevoljama i njihov dogovor oko Ljubljanske banke nisu izazvali naročitu pozornost hrvatske javnosti, ionako prezasićene hrvatsko-slovenskim sporovima. 

    Naravno da »rješenje« što ga je tada s Pahorom osmislila Kosor ni za milimetar nije 130 tisuća hrvatskih štediša Ljubljanske banke približilo njihovim štednim ulozima, ali je zato dogovor Zagreba i Ljubljane riješio problem zaključenja pristupnih pregovora u poglavlju o slobodnom kretanju kapitala. A za to – zaključenje pristupnih pregovora – Kosor je u tom trenutku bila spremna žrtvovati sve, a ne samo prevarene štediše zagrebačke poslovnice Ljubljanske banke. 

    Dok Jadranka Kosor o problemu što ga je sama zakuhala danas mudro šuti, Pahorovi nasljednici u Ljubljani nemaju nikakvih dilema: ono što su potpisali, Hrvati moraju i provoditi! I to bez obzira što je u međuvremenu nastavak pregovora o Ljubljanskoj banci u okviru pregovora o sukcesiji i po drugi put doživio fijasko, budući da je Banka za međunarodna poravnanja u Baselu odbila posredovati, poručivši Zagrebu i Ljubljani da nema više što novoga ponuditi. Hrvatska je priznala da je pitanje Ljubljanske banke sukcesijsko pitanje, što je zaslugom Slovenije ušlo i u hrvatske pregovaračke dokumente, čime je slovensko stajalište postalo dio pravnog nasljeđa Europske unije, obvezujući sve sadašnje i buduće članice, dakle i Hrvatsku. 

    Hrvatska je Ljubljanskom bankom platila deblokadu pregovora, a svako odstupanje od tog dogovora Ljubljana će tumačiti i kao kršenje obaveza što ih je Hrvatska prihvatila u pregovorima s EU. Dakle, u pitanju je vjerodostojnost Hrvatske, bez obzira što aktualna vlada ima pravo preispitivati loše odluke prijašnje vlade. Slovenija je taj problem već stavila na dnevni red u Bruxellesu, i to na sjednici radne skupine za proširenje, a objašnjenja od hrvatske strane zahtijeva i Europska komisija. Najavljena zajednička sjednica dviju vlada, koja se trebala održati od ljeta, sada je upitna, a i slovenska ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora – iako zapravo još nije ni započela – stavljena je na led.