Ekonomska kriza donijela je Europi oštre mjere fiskalne konsolidacije, koje se opravdavaju potrebom smanjenja javnog duga, i to u trenutku kada nezaposlenost postaje središnji problem Starog kontinenta.

No što ako drakonske mjere koje kao nikad dosad ugrožavaju europsku socijalnu državu nisu samo odgovor na krizu i recesiju, nego se iza njih krije pokušaj preuređenja društvenog modela i nova preraspodjela društvenog bogatstva? Što ako su u pravu oni koji tvrde kako »programi štednje« diljem europskih država nisu uvjetovani samo ekonomskom nuždom, nego predstavljaju impostaciju političko-ideološkog projekta europske desnice?

Nije li upravo to imao na umu glasoviti francuski filozof Alain Badiou kada je nedavno upozorio da je »spašavanje« Grčke zapravo samo laboratorij za testiranje modela društvene preobrazbe, koji će u sljedećem koraku biti primijenjen u cijeloj Europi? A doista ne treba imati nikakve dvojbe kakav će taj model biti: društvo bez javnih službi, gdje se škole, bolnice i zdravstvene ustanove raspadaju i gdje zdravlje postaje privilegij bogatih; orvelijansko društvo u kojem je ugrožena populacija osuđena na programiranu eliminaciju, dok su oni koji još imaju posao primorani raditi u iznimnoj nesigurnosti i siromaštvu. I da ne bude nikakve zabune – riječ je upravo o modelu što je prvi put, i tada kao neoliberalni eksperiment, uveden u Čileu u vrijeme Pinochetove diktature.

Krize i ratovi uvijek su bile vrijeme preraspodjele moći i imovine. Ta osvrnimo se samo na hrvatsko iskustvo iz pretprošlog desetljeća: nije li pod krinkom rata i agresije, nakon što je radnička klasa svojevoljno pokleknula čarima novoga božanstva, hrvatstva, provedeno nekažnjeno razvlaštenje hrvatskih građana epohalnih razmjera?

Cijela Europa poslušno provodi restriktivni fiskalni pakt njemačke kancelarke Angele Merkel, sa svim njegovim posljedicama, a oni koji su ga uspjeli inovirati, poput Finaca, iznimka su u Europi. Finci u proračunu planiraju uštedjeti tri milijarde eura, ali su istodobno povećali ulaganja u obrazovanje i istraživanja. Skandinavci su smislili i vlastiti termin »growsterity« – za razliku od krutosti i jednoznačnosti termina »austerity« – dokazujući da je istodobno moguće kontrolirati dug i poticati rast.

Poučan je primjer Amerike. Velika ekonomska kriza tridesetih godina prošloga stoljeća, koja se kao i kriza 2008. godine prelila na cijeli svijet, okončana je u Americi u posve drugom, zapravo socijaldemokratskom pravcu. Primjenom »lijevog« kejnezijanskog modela zauzdana je moć bankarskog sektora, koji je morao pristati na regulaciju.

Demokratska administracija Franklina Delana Roosevelta usvaja New Deal, kojim uz mjere štednje uvodi javne radove, socijalnu i zdravstvenu zaštitu radnika, mirovinsko osiguranje, određuje visina nadnica… Država svima dostupnim kreditima potiče rast gospodarstva, a kredite uvjetuje visinom plaća zaposlenika, što znači da je država pokušavala voditi računa i o pravičnijoj raspodjeli bogatstva, postupno stvarajući pretpostavke za izlazak iz krize, ali i za poslijeratnu državu blagostanja.

Obamin plan izlaska iz krize – iako je opet formalno riječ o demokratskoj administraciji – ima posve oprečan učinak na raspodjelu novostvorenog društvenog bogatstva. Izlaskom iz recesije najbogatiji su postali još bogatiji, a »99 posto« ostalih pokupilo je mrvice. Prema šokantnim podacima ekonomskih analitičara Thomasa Pikettyja i Emmanuela Saeza, što su nedavno osvanuli u New York Timesu, čak 93 posto dodatno stvorenih primanja – a radilo se o 288 milijarda dolara u 2010. godini – pokupila je jednopostotna manjina najbogatijih, dok se 99 posto ostalih moralo zadovoljiti s ostatkom i mizernim rastom prihoda od prosječno 80 dolara godišnje.

Dakle, i u krizi profitiraju najbogatiji. U Clintonovo vrijeme krize kasti najbogatijih odlazi 45 posto novostvorenih primanja, u vrijeme Bushove recesije postotak se penje na 65 posto, a u Obamino vrijeme, kao što smo vidjeli, na čak 93 posto!

Iako su republikanci svojedobno optuživali Obamu da u Americi uvodi »europski socijalistički model«, prije će biti da će oštre mjere fiskalne konsolidacije diljem Europe, gdje se javno žrtvuje za račun privatnoga, pomesti sve poslijeratne »socijaldemokratske« stečevine i zapravo amerikanizirati Stari kontinent.