Hoće li nas vlada Zorana Milanovića izvući iz krize? Kada će Hrvatska zaustaviti pad gospodarstva? Za tri mjeseca? Ili ćemo na izlazak iz depresije možda morati čekati 2013., 2014. ili čak 2015. godinu? Odgovor na to pitanje od milijun dolara sve je samo ne jednostavan, a oni koji se danas razmeću visokim stopama rasta i skorim boljim životom više podsjećaju na Milanovićeve »trgovce čarobnim napitcima sa Srednjeg zapada«, nego na ozbiljne i odgovorne političare. 

    Kriza je u Hrvatsku stigla skoro godinu dana nakon što je eksplodirala na Wall Streetu, da bi se ubrzo proširila i na Europu. Iako je ekonomsku kataklizmu nedvojbeno inicirao razuzdani financijski kapitalizam, koji je taj sektor pretvorio u pravi balon od sapunice – koji više nije imao nikakve veze s realnim gospodarstvom i koji je morao eksplodirati prije ili kasnije – kriza je razotkrila brojne unutarnje slabosti europskog projekta, pretvorivši se u dužničku krizu Starog kontinenta. Hrvatska je dio Europe i dijeli njezinu sudbinu. Zbog brojnih strukturnih slabosti hrvatskog modela pajdaškog kapitalizma kriza je ovdje zatekla iznimno plodno okružje. 

    Zapadnoeuropski model, koji je poslije drugog svjetskog rata izgradio europsku državu blagostanja, pomirivši interese kapitala i rada, danas je iscrpljen. Hrvatska u tom povijesnom uspjehu Zapada, na žalost, nije sudjelovala; poslije Drugog svjetskog rata u okviru Jugoslavije participirala je u jednom drugom društveno-političkom projektu, koji je prije više od dva desetljeća doživio povijesni krah, a protekla dva desetljeća životarila je u nedovršenoj tranziciji i dijaboličnom braku nacionalizma i kleptokracije. I kada se ta tranzicija konačno približila kraju – i kada smo pomislili da ćemo i mi napokon okusiti slasne plodove zapadnog uspjeha – Zapad je otklizio u krizu. 

    Aktualna kriza samo je indikator na kakvoj se povijesnoj prekretnici nalazi cijeli zapadni svijet, kao i Europa kao srce tog svijeta. Globalizacija je pomoću nadnacionalnih korporacija – svog glavnog oružja – opustošila i deindustrijalizirala zapadni svijet, čija se moć već godinama zapravo temelji isključivo na bjesomučnom zaduživanju. 

    Međunarodni monetarni fond nedavno je izračunao kako će odnos dugova i BDP-a u sedam najrazvijenijih država svijeta (SAD, Kanada, Japan, Njemačka, Italija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo), ako se nastavi sadašnji trend, 2050. godine iznositi čak 441 posto!? 

    Ekonomski povjesničari upozoravaju kako je ukidanjem zlatnog standarda početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaduživanje država znatno olakšano. Odonda dugovi najrazvijenijih naglo rastu, s 35 posto na današnjih prosječnih 110 posto BDP-a. Međutim, takva praksa ne važi za sve države podjednako. Naglo rastuća svjetska gospodarstva, nekadašnje kolonije, u isto vrijeme dok se njihovi nekadašnji kolonizatori zadužuju preko svake mjere, bilježe pad svojih dugova, i to s 50 na prosječno 35 posto BDP-a. Pojedinačni pokazatelji još su zanimljiviji: kineski dug iznosio je 2010. samo sedam posto, dug Indije i Brazila po 15 posto, a Rusije 33 posto BDP-a. Dok je Zapad pred bankrotom, Kina raspolaže golemim viškovima gotovine. Američki proračunski deficit iznosio je u veljači 229 milijarda dolara – najviše u povijesti – što znači da Amerikanci od svakog potrošenog dolara moraju posuditi čak 42 centa! Taj novac posuđuju od Kineza, bez čijih bi investicija u američke državne obveznice proračun u Washingtonu odavno bankrotirao. Amerika, nekad najveći zajmodavac, postala je najveći svjetski dužnik. 

   Očekuje li zapadne zemlje, ukoliko se sadašnji model gomilanja dugova i trošenja nezarađenog ne promijeni, sudbina nekadašnjih kolonija? Kakav god odgovor bio, jasno je da je prezaduženost samo simbol dublje krize, odnosno njezina posljedica, a ne uzrok. 

    I kad ćemo izaći iz krize? Samo onda kada pronađemo novi razvojni model. No tko će ponovno zaposliti Hrvatsku? Kako ćemo vratiti industriju u Europu? Direktivom iz Bruxellesa? Ljudski je nadati se. Nada, kako to kaže veliki filozof nade Ernst Bloch, izvire iz samog ljudskog bića, njegove naravi i osobnosti, pa i onda kada je svijet oko njega beznadan. Hrvatska će, kao i cijela Europa, morati naučiti živjeti s krizom.