U jednom se trenutku činilo kao da su se stvari barem na trenutak vratile na svoje mjesto: povampireni komunisti žele svibanjskoj komemoraciji na bleiburškoj ledini oduzeti pokroviteljstvo hrvatske države, a onda još – da stvar bude bolja – pokušavaju onemogućiti djelovanje HDZ-ovog CSI-ja za istraživanje komunističkih zločina, što ga je Andrija Hebrang lani osnovao da bi imao čime kratiti dane u penziji.

Ima li boljeg načina za oživljavanje HDZ-ovog mrtvaca od ponovnog otvaranja najdražih tema, poput Bleiburga i komunističkih zločina, ustaša i partizana? I ima li boljeg dokaza kako bi se bez takvih vrijednosnih i ideoloških prijepora – koji, dakako, nemaju nikakve veze sa stvarnim problemima građana – konačno pokazalo da između ljevice i desnice, sadašnje i bivše vlade, i nema bitnijih razlika, jer su jedna i druga državni aparat podredile interesima kapitala, a razlikuju se jedino u odnosu prema Bleiburgu i ustašama?

Da bi spriječila stalnu manipulaciju i poslijeratnim likvidacijama i masovnim smaknućima, Hrvatska mora pronaći prikladan način da komemorira žrtve Bleiburga i poslijeratnih izvansudskih likvidacija, a da pritom ne rehabilitira i bestijalni ustaški režim. Čak i kada bi se vlast tome protivila, Hrvatska ne može izbjeći međunarodnoj odgovornosti za neistražena stratišta i masovne grobnice, u kojima su skončali pripadnici poraženih formacija.

Naravno da je među likvidiranima – a u hrvatskom slučaju najvjerojatnije se radi o nekoliko desetaka tisuća ustaša i domobrana, iako točan broj nikad neće biti utvrđen – bilo i onih koji su i sami počinili teške ratne zločine, te da su pod teretom tih zločina i bježali pred novom vlašću. No to ne opravdava poslijeratnu »industrijalizaciju ubijanja«, u kojoj je u samo nekoliko tjedana Slovenija pretvorena u vjerojatno najveće poslijeratno stratište na tlu Europe.

Slovenske jame i šume, ali i rudarska okna, kako se nedavno pokazalo u jezovitom otkriću Hude jame, nakrcane su mrtvim tijelima. Milovan Đilas u svojim memoarima piše kako su mnoga trupla bila toliko plitko pokopana da su počela nesnosno zaudarati, zagađujući tlo i vodu. Pripadnici komunističke nomenklature dulje od četiri desetljeća uspješno su čuvali tajnu o tim grobištima, poput omerte.

Besmisleno je i bešćutno poslijeratnim likvidacijama naknadno davati pravni legitimitet, što se redovito pokušava znamenitim odlukama trojice vođa antihitlerovske koalicije – Roosevelta, Churchilla i Staljina – koji su se u Jalti dogovorili o predaji ratnih zarobljenika snagama -protiv kojih su se borili, a temeljem kojeg su Britanci hrvatske kolaborante izručili partizanima.

U Jalti je pala odluka kako status ratnog zarobljenika ne mogu dobiti oni koji su pod sumnjom za ratne zločine, nego su smatrani tek razoružanim neprijateljskim borcima, na koje se ne odnose ženevske i haške konvencije. Slična se priča prije nekoliko godina ponovila u Guantanamu na Kubi, gdje su također bez ikakvih prava zatvoreni »neprijateljski borci«, a ne ratni zarobljenici.

Ako su je i imali na umu, partizani su odluku iz Jalte primijenili krajnje ekstenzivno. I ekstremno. Na samom koncu rata, dok još nije preuzeo sve poluge vlasti, najvjerojatnije u travnju 1945., Josip Broz Tito donio je odluku o likvidacijama onih za koje je smatrao da ga mogu ugroziti. Vjerojatno da se Tito bojao da ga ne zadesi sudbina grčkih partizana, čiji je ustanak materijalno pomagao, a koje su Britanci potkraj 1944. vojnom intervencijom zbrisali s povijesne pozornice.

No sve to ne može opravdati poslijeratni zločin nad razoružanim zarobljenicima. Bio je to zločin epohalnih razmjera, koji nije moguće opravdati ni kontekstom niti ranijim ustaškim zločinima.

I žrtve tih zločina zahtijevaju ljudsko dostojanstvo: zaslužuju ime i prezime, pravo na grob, a njihovi bližnji imaju pravo na umrlicu.

Država je pak odgovorna utvrditi činjenice i identificirati stratišta. No čemu smo svjedočili u protekla dva desetljeća uglavnom HDZ-ove vladavine? Iz devedesetih pamtimo zloglasnu Vukojevićevu komisiju, koja je ukinuta nakon što je ustvrdila kako je u Jasenovcu skončala tek šačica Židova, uz za to vrijeme uobičajeno nijekanje i prekrajanje povijesnih činjenica te reinterpretaciju i rehabilitaciju ustaškog režima.

Potkraj HDZ-ove vladavine Hrvatska je ponovno dobila ured za istraživanje komunističkih zločina, iako se HDZ-ova vlast dosad pokazala dosljednom jedino u politizaciji masovnih stratišta. Žrtve – i to na svim stranama i u svim našim ratovima – zaslužuju istinu i pijetet, a sve ostalo je manipulacija.